( čakavci i kajkavci ) uglavnom nisu bili ustaše ( evo vica: Ide Zagorac putem i nosi prozorski ram. Sreću ga ustaše, i viknu, salutirajući nacistički: Dudek, Dudek, za dom Ma kaj za dom? Nosim ga za svinjac ) Pilipende . I ustaše su, uvek i svagda, bivši Srbi koji, mrzeći sadašnje Srbe, žele da ubiju Srbina u sebi. Zato su bili takvi kakvi su bili .

agresije zapadne pseudoimperije protiv srpskog naroda devedesetih godina prošlog veka . Pilipende bila je jača od svakog srpskog evropejca-unijate .

našeg nacionalnog i etničkog organizma, jer je davalo i daje alibi tim grupacijama da mi radimo njima ono što one rade nama. Dobrovoljnim pristajanjem da smo mi Srbi iz Crne Gore po nacionalnoj pripadnosti Crnogorci - ode voz Već sledeća generacija neće priznavati ni da su etnički Srbi. To nedvosmisleno svjedoči istorijsko iskustvo iz druge polovine prošlog vijeka kada je teoriju o crnogorskoj naciji, koju vi tako vatreno zastupate, promovisao Milovan Đilas. Sjetite se Pilipende i njegovih komšija Srba: Šta mislite ko su danas njegovi a ko njihovi potomci? Osim toga, "roditelj" nacija nije ( pseudo ) nauka, nego konkretni i surovi interesi pojedinih grupa ljudi. Nauka dolazi post festum. Vaša teorija nacije tačna je naprimjer u austrijskom ili američkom slučaju, ali nije u jugoslovenskom, belgijskom, britanskom, austro-ugarskom, kanadskom, pa čak ni u španskom slučaju ... Da ne govorimo o crnogorskom i bosanskom. ili makedonskom i

oni su hranili rast hrvatskog nacionalnog korpusa u onoj meri u kojoj je biti katolik ili pravoslavac u prostoru istog jezika značilo biti Hrvat il Srbin. Popravoslavljivanja nije bilo. Intervencijom u verski identitet broj Hrvata je rastao, a broj Srba se smanjivao. Vatikan je radio, dakle, na jačanju hrvatstva, a Srpska pravoslavna crkva izjednačivanjem pravoslavlja i srpstva objektivno na smanjivanju srpskog nacionalnog korpusa. Čuveni uzvik Matavuljevog Pilipende da on ne da svog srpskog rista kazuje upravo to. Dakle, identifikacija nacionalnog i versko-crkvenog kod Hrvata je vodila širenju nacije, a kod Srba redukciji .

ljudi, a umjesto rađanje pjesme čuje se samo muk i tišina. Ali, mi našu tromeđu ne zaboravljamo. Naša braća ne dozvoliše da samo Dinara bude nijemi svjedok naše pjesme. Nije nama do pjesme, ali mi, evo, pjevamo, pjevamo da bi pokoljenja mogla pjevati. A i ti, zemljače, kad ti je najteže i kad te u grlu steže, a suza ti za oko štipa, nakrivi kapu, zagrli braću, okreni se prema tromeđi, Krajini i zapjevaj što te grlo nosi Pilipende predstavili su dio svojih narodnih običaja i zdravice, a publika je naročito pozdravila izvođenje izvornih krajiških pjesama, koje pjevaju o rodom kraju i želji za povratkom na staro ognjište .

. Pilipende ? Želim da verujem da blaženopočivši patrijarh Pavle nije naš poslednji Pilipenda .

naredbe u kojima je stajalo da se slavjanoserbski zameni mađarskim kao crkvenim jezikom, a da se matične i crkvene knjige vode po standardima koje bi propisivale mađarske vlasti. Između ostalog, srpska novorođenčad su upisivana u matične knjige isključivo mađarizovanim verzijama imena i prezimena. Tako je Stefan postao Ištvan, Janko se preobrazio u Janoša, a Aleksandar u Šandora. Generacije i generacije nemađara se rodilo sa tuđim imenom, epski se boreći poput Pilipende Sime Matavulja. Na tome se nije stalo. Svi pravoslavni sveštenici od Arada, preko Temišvara, pa sve do Subotice i Pešte bili su proganjani ukoliko nisu poznavali mađarski jezik. Crkvene institucije širom Ugarske se tako već sredinom devetnaestog veka polagano gase i nestaju .

poslednji krik smrtno ranjenog Slovenstva na Balkanu ", verujući da je ugušivanjem ustanka ugušen i duh koji ga je izazvao . Pilipende izraz su čestite gorštačke postojanosti naših ljudi. Jugoslovenski pokret sredinom prošlog stoleća imao je u Dalmaciji odlučnih pobornika i među hrvatskom većinom i među srpskom manjinom, ali je i tu sudbina Bosne i Hercegovine i rešavanje naše budućnosti dovelo u oštar sukob pripadnike oba plemena. Srbi su iz početka tražili s Hrvatima zajedno da se pridruže Hrvatskoj i Slavoniji, ali ih je posle habzburška orientacija većeg dela hrvatskih političara odvela u

pounijatio. Ono što, nažalost, postoji i zbog čega je naša Crkva mnogo puta protestovala jeste nezdrava atmosfera pritiska na srpski narod u Hrvatskoj, koji, negde više negde manje, živi pod stalnim pretnjama povampirenog ustaštva, zbog čega pojedini maloverni i malodušni Srbi odlučuju da prevere, što iz straha što iz interesa. Ali za taj fenomen nije kriv niko u našoj Crkvi: krivicu dele sami ljudi koji napuštaju pradedovsku veru, zaboravljajući primer Matavuljevog Pilipende , i oni rimokatolički sveštenici u Hrvatskoj koji ih pokrštavaju, gazeći učenje i uputstva Drugog vatikanskog sabora, u koji se inače pritvorno zaklinju .

znači "Poljskom bogu ", ili jednostavno" Poljskoj ". Onoj koje nema, ali koja ipak "nije propala" . Pilipende Sime Matavulja, kao i onaj, doduše terminološki, ali nacionalno obojen spor oko "srpske prekoslavne vjere" i "gerkoistočnog vjerozakona" u Sudaniji našeg Kočića. Najzad, takav je smisao i onih romantičarskih omladinskih stihova o "srpskom nebu" i "srpskom bogu ", zbog kojih je sarajevski gimnazijalac Petar Kočić dobio" consilium abeundi "[ 45 ] i kojih se okovani Prometej setio i u beogradskoj duševnoj bolnici, kao dvostruki sužanj. [ 46 ] Nacionalno oslobođenje

, za neka izdanja stampana u Zagrebu izmedju dva rata, da su stampana u Hrvatskoj, iako se drzava zvala Jugolavija. Takodje mi se cini da su neke srpske pjesme ili pjesme nekih srpskih autora, objavljene u Zagrebu, u to vrijeme, zavedene odrednicom hrvatski jezik. To vam je isto sto i: podmuklo preturanje izvrsnog srpskog pisca Nikole Malovica iz srpske knjizevnosti u ne znam ti ja sta, pokusaj ( ne znam da li je uspio ) izbacivanja, mozda nikad aktuelnijeg Matavuljevog " Pilipende " iz skolske lektire, zaobilazenje starih i manje starijih dubrovackih pisaca u istoriji srpske knjizevnosti, "dvoumljenje" oko Njegosa ili nereagovanje na "bosancenje" Kocica i njegovog jezika. Hocemo li se uskoro pitati kako knez Miroslav moze biti brat Stefana Nemanje kad nisu iz iste drzave, i ne govore ( pisu ) istim jezikom, hocemo li istoriju Kosova i Metohije, Decana, Mrnjavcevica citati, zbog "nepristrasnosti" iz knjige "uglednog" americkog istoricara, i