daju ć i portret potrage za prikazima vlastite duše, za ne č im što uostalom jest misija svakoga putnika. Stanka Abadži ć a zanima jutro, sunce, rekli bi alternativci: to je energija rasta, energija stabla. Zanimaju ga ulice kada još nema

e ili intimu dijeli samo s još jednom osobom. U svim gradovima i svim ciklusima (praški, zagreba č ki, Dalmacija) Stanko Abadži ć traži i nalazi upravo takve prizore. U meditativnoj jutarnjoj šetnji s fotoaparatom Pentax 645 autor u jutarnjem

u kojemu najbolje može izraziti ono što želi. Crno-bijela klasi č na fotografija upravo je fotografija po mjeri Stanka Abadži ć a. Ne koristi se njome s nostalgijom zbog koje u posljednje vrijeme vlada poplava novih starih stvari, koje pak zbog č

alatima i u trendu udovoljavanja potražnji nikako ne mogu nositi duh vremena u kojem su dizajnirane. Prizori Stanka Abadži ć a zapravo su suvremeni, iako u sebi imaju nešto starinsko, na na č in na koji su starinske stvari preživjele i postale

i postale bezvremene svjedo č e ć i o dubokoj humanosti utkanoj u njih. Dizajn vidljiv na fotografijama Stanka Abadži ć a tako postaje ljudski, po mjeri č ovjeka. Prona đ eno u šetnji postaje jednako i životna dragocjenost i život sam, jer

dragocjenost i život sam, jer rije č je zapravo o obi č nim prizorima, stolcima, šeta č ima. Abadži ć u svakom gradu i prizoru koji pronalazi i fotografira ostaje vidljiv, on traži svoju dušu bez obzira gdje se nalazio.

sjena. Ipak ne bismo mogli re ć i da je Pariz tu potpuno nevažan i da je naslov izložbe sasvim pogrešan kao ni da je Stanko Abadži ć u potrazi za samim sobom, a ne Parizom. Stanka Abadži ć a Pariz jest iznenadio. Tražio ga je u stranosti oživotvorenih,

nevažan i da je naslov izložbe sasvim pogrešan kao ni da je Stanko Abadži ć u potrazi za samim sobom, a ne Parizom. Stanka Abadži ć a Pariz jest iznenadio. Tražio ga je u stranosti oživotvorenih, ponekad izmaštanih prizora svoje mladosti, a

je pronalazi svaki put kada bilježi interakciju dvoje ljudi, zaljubljenih parova, ili pak djevojke sa psima. Stanko Abadži ć nalazi i humor i neobi č nost kao u prizoru nasmijanoga č ovjeka prekrivena ceradom i jednim ženskim nogama koje se

do njega. Pogrešno je re ć i kako fotograf nešto pronalazi, prije prikazuje vlastitosti izvanjskim prizorima. Stanko Abadži ć pokazuje se tako kao zamišljen, opušten, ispražnjen i spojen s prostorom i vlastitim hodanjem, topao, zaljubiv,

taj odnos i srž duševnoga stanja i potpis sama autora. Odnos č ovjeka i prostora ili predmeta koji je u prvom planu i koji Abadži ć na neki na č in (nekada perspektivom ili izdvojenoš ć u od svega ostalog) oživljava i prostora postaje tako i skica

u nama. Vrijedi i obrnuto; sve ono što je u nama možemo prona ć i i oko sebe. U tom odnosu prostora i č ovjeka boja bi Stanku Abadži ć u bila potpuno suvišna, stoga je opet ostala me đ u neuporabljenim alatom.

u Kerestincu) su mogli nešto i promijeniti nabolje, no izgurala ih kominternovska banda učitelja bravara i abadžija . Toliko da se zna da nije sve crno - bijelo