djevojku? No ... gledaj mi čvrsto u oči Zar bi tvoje oči bile mogle varati i onda ... Čuj , Alfrede Ja sumnjam: Ta reci jasno, otvoreno: Kad će to biti da me dođeš osloboditi iz ovih uza? Ja sjedim u

- No salonska vrata nemilosrdno lupnuše, a čiča stane čupati kose. - A sada da se požurimo, dragi Alfrede Ponijet ćemo samo najnužnije stvari i zlato moje pokojne matere. S tim i s mojom malom rentom

za put, kad al veselo zaštekću i zalaju psi u parku. - Moj muž - ciknu ona zaprepašteno. - Uhvati , Alfrede , da bacimo hitro sve te stvari kroz ova vrata u ropotarnicu ... Ta ... ako A sada uzmi tu novčarku i

vratnu maramu i stane abundandarati njemački, poljački i francuski: - Dragi ... slatki ... Alfrede ... Tan ... Tannhäuseru ... nov život ... dušo ... A ona blijeda kao krpa skoči da dohvati pakosnu

. - Ah, to je fatalno, a mene neće tu biti - reče Alfred neugodno dirnut. - Vi nećete biti kod kuće , Alfrede ? - pitala preneražena Melita koja se je odmah promijenila u licu. Problijedjela je i veseo

s dubokim uzdahom. - Kako bih bila sretna - Ti me ljubiš - onda si moja - Oh, i kako ... i ti mene, je li Alfrede ? - Do ludila - Ali samo mene? - Ta da ... Samo tebe. - Nju ne ljubiš ... Je l ' de? - Što pitaš još? ...

A ti se odbijaš od nje i čezneš za ženom koja svoga muža izdaje, koja će i tebe isto tako izdati. Ne , Alfrede Ti se moraš popraviti, ti ćeš se priljubiti dobroj svojoj ženici, samo ćeš za nju živjeti, nju

dah s njezinih usahnulih usta i ćutio žar njezine puti koji kao da je u njega strujeći prelazio. - Alfrede - dahnu ona. A on je privinuo jače k sebi, i oni plesali dalje. Ali dugo nije trajalo. Melita je

je malaksavala. Burni osjećaji koji su joj dušu srvali, slomili su i njezinu fizičku snagu. - Alfrede , ja ne mogu dalje ... Ajdemo Slijedi me. Oni prestadoše plesati i pođoše u garderobu gdje je

naprijed i otvorila vrata sobe gdje je odmah zapalila svijeću. Alfred je stajao na vratima. - Alfrede - zovnu ona zapovijedajućim glasom i on uđe u sobu. Dvije sobarice, koje su imale sobu nedaleko

sliku. Domala pristupi Alfred gospođama, pozdravi ih hladno i sjedne do njih. - A kud se ti , Alfrede , klatariš? - ukori ga gospođa Klara koja mu je već dvije godine govorila "ti" kao budućem zetu. -

dva mjeseca. Znaš i sam koliko posla ima ženska glava. Toliko stvari valja urediti - Ta i ti ćeš , Alfrede , brzo u Zagreb. Za petnaest dana vidimo se. Je li tako? - Da, tako je. Liječnik mi je rekao da mogu

čeka. Olga otare još jednom oči i dođe u majčinu sobu. - Pazi, dijete, da se ne prehladiš, a ti , Alfrede , da mi je prije pola noći kući dovedeš - zapovjedi zabrinuto Klara. - Dobro, Klaro, nemoj se

. Malo prije odlaska reče udova Alfredu: - Ne znam zašto, ali vidim da se na me nešto srdiš. Ja te , Alfrede , ne razumijem. Nemoj nas zaboraviti, piši i trsi se da što prije dođeš u Zagreb. - Ja nisam, Klaro