autocestu Zagreb-Lipovac. Anku Mrak Taritaš, pomoćnika ministra turizma Republike Hrvatske Želimira Kramarića i veleposlanicu Republike
kuna. Anku Matić koja je zajedno sa obrtničkim komorama Grada Knina i našim obrtnicima pratila ovo sve od samog početka, ali i da je
plasirati Ivan Dodig i Antonion Veić nisu imali svoj dan. Obojica su glatko poražena na centralnom terenu. Anku Dorić i Julijanu Matanović
svoj suncobran, objesi ga o drveni klin i uđe unutra. U hodniku, nekoj vrsti predsoblja, nađe suprugu si i stariju kćer Anku ; pred njima bila kava, svjež kruh i maslac.
, te je gospođa Matković mislila da to mora jedino svomu šuri zahvaliti. Gospodina Vukovića ispitkavalo se doduše za Anku , on je dapače čuo i riječi: »Nitko ne bi rekao da su sestre« - ali ni on ni gospođa Matković nisu mislili da te riječi idu u
na izbor... Anku i sjeti se tankoga gipkoga predstojnika, a na tu pomisao ju nešto u srcu zazeblo, a u duši joj šaptalo: Možda taj čovjek
, da vas okrunim kao kraljicu... Anku spleo al njegove ruke da još ne imaju toliko snage da ga saviju oko njezina čela. Anka ga je razumjela i u duši odobravala,
nekako zbuni, ne znajući si taj nagli posjet sestrin nikako protumačiti. Prvi pogled gospođe Vuković pao je na Anku , a ona, ne znajući ni sama zašto, potraži očima Lešića; oni se pogledaše istim čuvstvom, kao da tim pogledom pozivlje
Matković rekne jednu riječ, pa na njezin odgovor budi da ostane u onoj dragoj kući na sve vijeke - budi da se baci pred Anku na koljena, da ju digne na konja i odjuri s njome daleko, daleko iz ovoga kraja.
zabavi predstavio gospođi Matković, predstojnik u svom uredu, Urbanitzky, zapitao nju - tetku - bi li smio zaprositi Anku .
načistu bila da će prije slaviti Nelinu svadbu, premda je Nela mlađa, te se tješila da će se uz nju, kad se uda, valjda i za Anku s vremenom ženik naći. Kad se je od prve radosti osvijestila te kad joj sestra reče da će Urbanitzky već sutra po podne
važnost sestrine riječi. Tu zbilju poveća još gospođa Vuković rekavši: Anku i kada bi na to pitanje mogao dobiti izvjestan odgovor. - Na to sam mu ja odvratila, da može doći amo kad god hoće, i da može
je ubrzo tu tačku s koje se je uzradovano lice gospođe Matković iznenada smutilo pa nastavi gorljivo. Anku ne treba ni pitati, ako bi se protivila. Uostalom, nadam se, da će biti tako pametna pa neće odbiti tako sjajne udaje,
mislim da to nije roditeljska dužnost. Anku i Nelu, kojima je tajni razgovor majčin i tetkin još uvijek nepoznat bio.
slobodnu volju, ako ti nije po ćudi... - I taj izvana tvrdi, opori čovjek nije mogao dokrajčiti, nego opet pomiluje Anku po kosi i čelu te ganut i uzdrman čuvstvima izađe van.