uporno odbijao. Preporucila mu je jednu jako dobru zenu. Na kraju, zajedno su se rasplakali, sto me jako ganulo. Moon Fairy, hvala ti Jos je trnovit put pred nama, no ti si napravila prvi korak Danas sam srela jednu osobu, od koje mi svaki put drhtaju koljena. Toliko je privlacan, da mi se od samog pogleda na njegove pune usne, zavrti u glavi. Posjeduje tako prodoran pogled, kao da mi gleda u samu dusu, kao da je promatra, svaki njen kutak. Kao da svojim ocima istrazuje svaku moju pomisao i

Tribusona, fascinirani Godardom ili piscima iz generacije Studentskoga lista ". I svako novo izdanje predstavlja se kao prvo, jer su iskustva onih koji stasaju i kreću u čitanje, posvema drukčija. Jasno, u prostorima motiva, ali ne i u drhtaju emocija. To je Goranu Tribusonu jasno. Baš kao i onima koji će se razveseliti novom izdanju Ranih dana jer će na postavljeni upit Imate li nešto novo od Tribusona? ", moći odgovoriti Imamo, ponovljeno, ali kao da je opet novo. "

u kantu, nosim ih kuci i sve tako. Hocete li da vam pokazem ? drhtaju svemirskog prostranstva ... Tu je pored mene osmijeh jedan daleki .. Zaboravljam suze u kapi kise na svojoj postelji ... Zatvaram boli i skidam okove Pruzam ruke prema zapadu I osjecam sunce da izlazi ... Tebi, koji navratis u moj svijet ..

uz prigodnu temu vrsne skupine Legendary Pink Dots - New Tomorrow HW, imaš prvijenac Horrorsa znaš gdje već drhtaju da ti prođe tijelom. I shvatit ćeš jedan od nekoliko tisuća točnih odgovora. Za 100 godina me se nitko neće sjećati? ? Živim za SEBE, kužiš za SEBE, ne za druge Ne za stvari. Ne za posao, društvo, fizički oblik mene, misiju ili štliveć

, jer inače gube svoje mjesto u svom hit klanu. A sam Bog zna da su se za tu poziciju dugo i mukotrpno borile. Upravo zato ćete u Zagrebu često gledati vladavinu besprijekornog Cèlinea ili čak Alaïja. Sve mora disati po zadnjoj modi, po zadnjem drhtaju trenda koji je ugledan na nekom od stranih blogova ili web-stranica. Zagrepčanke su odane modne vjernice, dok Splićanke voze po svom, pa gdje god da završe. Kojoj struji se prikloniti? To prije svega ovisi o vašem osobnom afinitetu .

ljepote svijeta od koje moramo učiti. Pero tako struji s plimom, s galebovim krilom, jedri poput srca čitatelja dječjom vjerom nadahnuto Sila i gnjev ne pripadaju svijetu. Oni su produžeci topovskih cijevi u ljudskim dušama. Njih nema u drhtaju zvijezda niti su prepoznati u borbi životinja za opstanak. Postoji samo sličnost koju koristimo kao opravdanje Otkuda čovjeku taj osjećaj moći, ta sila i gnjev koji izazivaju ratove, pretvaraju djecu u krvnike i žrtve, a čovjeka

ZVONA, CVJETAT ĆU KO RUŽE NA DUŠINU SAGU Živimo, vjerujemo, sumnjamo, tugujemo, radujemo se, padamo, ustajemo se Kažemo, sve je to život. A šta je u biti ovaj život, i čemu sve ovo, kad i onako sve prolazi. Život je drhtaj vječnosti. U tom drhtaju je i prilika, šansa koja nam je dana. Prilika za nešto neizmjerno i vječno što nas čeka. Kad napustimo ovu dolinu suza, prijeđemo tu granicu sumnji, kroz glas Božanskih zvona, ugledat će mo neizmjerna prostranstva Ljepote, Ljubavi ,

zato što ste spašeni, dajte ljudima razloga da vjeruju da ste spašeni i činite dobra djela ". Nakon ovog objašnjenja, Protestantski apologetici će navesti Katolički prijevod ovog teksta koji glasi "izgradite svoje spasenje u strahu i drhtaju ". Zatim kreće standardni postupak "Katolici su u krivu jer Biblija govori da smo spašeni vjerom." i više nitko niti ne razmišlja što "work out" znači "Work out" u kontekstu u kojem govorimo ne znači "provedite" već "izradite ". U engleskom

u tebe uđe sve lijepo, da plivaš na krilima sreće koju ćeš kroz nadolazeće dane poklanjati drugima? Osjećaš li? Onu svakodnevnu, tako običnu. Neprepoznatljivu od tebe, no snagu Žene. Onu istu što ju možeš uhvatiti i zadržati u zadnjem drhtaju tijela Mislim na one moje, samo moje. Unutarnje tišine, samoće Rijetko tko iza ljepote osjeti čovjeka Omatam se oklopima ponovno, idem dalje ..

umiru Tesko je udisati prorijedjen i hladan zrak bez tebe. Tesko je lezati .. zaspati bez onog zadnjeg pogleda na tvoje lice u polumraku sobe obasjane samo prigusenim svijetlom ulice Zelim te ponovno dotaknuti .. da sve moje zelje osjetis u drhtaju ruke Nemogu zaustaviti tvoj glas u meni .. glas prozet ubrzanim pulsom toliko snazan da jos uvijek rusi davno postavljene zidove oko mog srca Nemogu te sprijeciti da i dalje odzvanjas u mojoj svijesti Bole jer te nema ... bol zivota Zivota

i ne da im se doma. To nije baš u redu drhtaju imam. S tobom Nesanici utažujem žeđi, U maštanju te u zagrljaj primam. Tvoje osmijehe čuvam na vjeđi I životu strahove uzimam. Tebe u mislima pratim I ne znam Koliko imam pravo na tebe, I da li dovoljno za oboje patim. Gdje ću na kraju naći sebe

mojoj sjevernoj sobi, u brlogu mome, često sam po nekoliko sati intenzivno mislio na tebe. Tako sam te noćima i danima zvao. I svaki bi se put razočarao kad ne bi došla. Budući da nikad nisi došla, razumiješ .. - Znam to. Osjećala sam te noći po drhtaju svoga tijela. Kao da me struja tresla. Prevrtala sam se u krevetu i neka unutrašnja vatra san mi je tjerala. Nisam znala da je to od tvoga zova - Vidiš li sve ovo oko nas? To je naš Edenski vrt. Raj. U tom raju mi smo Adam i Eva. Ovako goli i sve .

stiže ... O svilenu nit bol bisere niže, oni iz duše kaplju ... ... A proljeće stiže ... Nezadrživo dolazi i uopće ne haje za tihu jeku, jedne davne melodije. Srce je bilo harfa u tvojoj ruci - do nebeskih poljana dopirali mu zvuci. U svakom drhtaju , gledalo me ljubavi lice ... A onda si otišao i slomio mu žice ... U čarobnom krugu Priroda se diže i Suncem se zlati ... ... I proljeće stiže. U srcu iznova cvjetaju mimoze, žutim pahuljicama .... ... I proljeće stiže .... ponedjeljak ,

dok su plovili laganim ritmom dviju lađa, dok su uranjali u dubine tamnije od morskih dubina, dozivali uronjeni vrhunce ispod oblaka. Igra i strast, želja i sjedinjenje, ispunili su vrijeme u jednom usponu, u jednom zajedničkom drhtaju kao da njih dvoje i nisu dvoje već jedan trenutak što praskom obasja more. Ostali si tako mirovati zagrljeni, zagledani u oči boje badema u oči boje zelenih jezera. Bilo je to jako lijepo groblje, a priču o tome kako su živjeli kapetani, koji

kao da će iskočiti iz njih ... kao da će se razbiti i rasuti na bijeloj hladnoći onog zida. Osjećamo i misli ... neke nove misli ... drukčije i još snažnije ... kako putuju prema križu ... dok oči gledaju gore ... dok su koljena na podu ... a ruke u drhtaju ... Što želiš od mene, Ti, što me stvori ... Ti koji si poslao Njega da me spasi? Što hoćeš? Što? Jesi li ikad poslao neki znak ... objašnjenje ili nešto slično? Kažu da ne daješ ljudima teret kojeg ne mogu nositi, ali zašto se onda stalno slamam ?