iz sna koja se ponovo vraca ocima svojim. Durmo bijaše nekad najljepši i najviđeniji mladić u selu. Sve
bećar sve dok nije sreo Hanu. Hana bijaše iz begovske kuće, a Durmo sin seoskog nadničara Alije. Ona, rasna, crnooka, vitka i
Hane i njene ljepote, a i zbog njenog raspitivanja o njemu, Durmo se propi. Danima i noćima je lumpovao sa mojim pradjedom
u kuću moga čukundjeda Ibrahima, Eminova oca. Durmo se još više propi i ko zna gdje bi i kako završio da mu neka
bijeloj mahrami Hana je izvezla: Biću tvoja ako me ukradeš. Durmo se povjeri Eminu i moj pradjed, rahmet mu duši, odluči:
vepar i zahtijevao od zbunjenih seljaka da mu odaju gdje su Durmo i Emin. Niko nije odao jer niko nije ni znao. Seljaci
se do rata (partizanskog i četničkog) ne saznade se gdje su Durmo i Hana.Oni su sretno živjeli negdje u dalekom selu, u
što bi je zagadilo i okužilo, tu, u drvenoj kolibi, Hana i Durmo su vidjeli i osjetili više sreće u tri-četiri godine svog
majke zemlje pod bijesnim izumima svojih sinova. Durmo je imao nekoliko koza koje su se često gubile u ogromnoj šumi
gubile u ogromnoj šumi. Jedno poslijepodne zađoše Emin i Durmo malo dublje u šumu da usijeku japiju za tor kozama. Povedoše
, zbunjen i prestrašen mali Emin poče tiho da plače. Durmo se trznu na dječiji plač, njegova duša se u djeliću sekunde
pogled se susrete sa Eminovim. U pogledu svog prijatelja Durmo pročita da bi i Hana više voljela da im bar sina sačuva i on
glasa, još uvijek je mislila na Durma i svoja dva Emina. Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču. Kad
osta krvava rupa. Ona pritišće ranu rukama i tiho zaplaka. Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
oštrobradi izazov i gomila opet prasnu u pijani smijeh. Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču. Oštrobradi raspori,