pod nadimkom "Igla" pito: - "Slušaš li ti Pajo rokenrol?" - "De dobro je, ej kako nebi slušo Svitovci i" Vrnba, vrnba papa Džo " su mi najdraži. "-" Jeboto Pajo. To ti je pop. Ja sam ti na Hendriksu vec duze vrijeme... i na travi "-" Meni je moj stariji

, u vrijeme kad su svi muškarci, osim najtvrdoglavijih, perčine već poodsijecali. Kažu, da se više ne zove Jozina, već Džo , da je svaki prst okovao podebelim prstenom a prstenjak s tri, da ima sve zube od suhoga zlata, a lanac s resicama od

sapunčić, ako nam ga dadeš. Vrtirepki se u trenutku smiliše i omiliše, te pomisli kako bi ona da je na mjestu tog vražjeg Džoa Amerikanca obje povela sa sobom, jednu kao ženu, drugu kao inoču kažu, da to u Americi nije sramota, jer malo tko mari za

, stidljive zagvoške zvrke. Džo Amerikanac. Punu crkvu i groblje oko crkve. Nitko ne sluša ni misu ni propovijed, već se svi posebice majke i tetke na

o djevojku očešalo dobro su znale, da gdjekad samo jedan pogled zauvijek probode to vražje muško srce. Džo je prolazio gordo i uzgorito, kao kakav američki kralj, koji osim sebe i Boga nit kog vidi, nit što čuje, niti želi čuti. I

lude snove prede. Tako se dogodi, da se poslije mise nitko ne raziđe, već se svi sabiše ispred crkve ostavljajući prolaz Džou , kao biskupu u vrijeme krizme. Ne treba posebno isticati, da su se djevojke sabile odmah s obje strane puteljka, kao

kao krizmanici, majke i tetke iza njih, dok su se muškarci obzirno povukli u pozadinu. Džo je strpljivo čekao da svi iziđu, da i sam pop iziđe, pa tek onda iziđe i on, okružen braćom i stričevićima baš po mjeri

braće i rođaka, koji su već unaprijed doskočili i ovoj nevolji. Džo pogleda s nerazumijevanjem, sam mu podiže nogu na podmetnut stolac i rukavom kamparana obrisa prašinu s lakiranih

nogu na podmetnut stolac i rukavom kamparana obrisa prašinu s lakiranih postola, koje zasjaše poput ogledala. To se Džou neobično dopade, potapša brata ko psa kad donese lovinu i pope se na stolac. Tek sad zapravo vidje koliko je to mnoštvo

. I baš kad htjede skočiti dopre mu do uha sladunjavi glasić brata Ivana: Džo svrnu pogled poda se i vidje kako se negdje dolje, oko njegovih nogu, komešaju braća i rođaci, kako ispred njega redaju

dolje, oko njegovih nogu, komešaju braća i rođaci, kako ispred njega redaju stolčiće, kao neki čarobni pokretni most. Džo zakorači, pa još jednom, i već onaj stolac iza njega vješte ruke naprijed prenesoše. Opet se vrati staro pouzdanje, te

jednom, i već onaj stolac iza njega vješte ruke naprijed prenesoše. Opet se vrati staro pouzdanje, te se preporođeni Džo uzšetka, i naprijed i natrag, siguran da će nabiguzi postolje na vrijeme podmetnuti, smješka se, maše, tek što s vršaka

isti razgovor vodio se na svakom koraku, u šaptu popraćenu prigušenim škrgutom zubi i ledenim, prezirnim smiješkom. Džo se paunio i paunio, šetkao i domahivao, dok mu malo podalje ne zape za oko neko zgodno djevojče, koje htjede izbliza

, pa zabrza. Ma kako su hitro i vješto braća i rođaci podmetali stolce, ipak tom brzanju ne mogoše odoljeti, te se naš Džo prostre po zemlji baš do Jokaševih nogu.

nou Tako mi Amerikani govorimo kad nam je puno žao domahnu rukom sviti hajdemo u salun, old bojs, hajdemo na pečeno Džo ode, ljudima ne preosta ino, već da se raziđu po derneku, a majkama tiha nada da mu je oko zapelo baš o njihovu kćer. I dok je