Sweeter than roses ") u izvedbi škotske sopranistice Mhairi Lawson, koja je imala istaknutu ulogu i u Suiti iz "Didone i Eneja " te "Vilinskoj kraljici ". Kao odličan pjevač Purcell je naročitu pažnju posvećivao logičnom naglašavanju riječi i

u Lidi. Ondje nađe nekog čovjeka imenom Eneja, koji je osam godina ležao u postelji: bijaše uzet. Reče mu Petar: » Eneja , ozdravlja te Isus Krist Ustani i prostri sam sebi« On umah usta. Vidješe to svi žitelji Lide i Šarona te se obratiše

na obalama njene Kartage. Trojance predvodi junak Enej. Slijedi ljubavna priča kraljice i junaka, međutim Eneja razdire dvojba između odanosti svome zadatku i osobne sreće uz lijepu Didonu. Spletke okoline razdvajaju ljubavnike

između odanosti svome zadatku i osobne sreće uz lijepu Didonu. Spletke okoline razdvajaju ljubavnike požurujući Eneja da napusti Kartagu. Didona ostaje slomljenog srca i pod neminovnim teretom sramote obljubljene a napuštene žene.

je Ješko pobijedio prehladu. Režiju potpisuje Davor Dokleja, a glume, sviraju i pjevaju D anka Brumen, Neven Matoša, Eneja Zadravec, Vilim Haček, Antonija Mrla, Karlo Žganec, Karla Katić, Ena Jagec i Hana Marciuš.

s daljinama između nas. Jer realizacija ljubavi postoji samo kao smrt. Eneja i Didone, Romea i Julije pa sve do Tristana i Izolde književnost nas je učila kako je konačno ostvarenje ljubavi jednako

su od 1989 do 1995. svake druge godine redom izvedene Mozartove opere Cosi fan tutte i Figarov pir, Purcellova Didona i Eneja , Pergolesijeva Služavka gospodarica (La serva padrona) i Donizettijeva Rita. Nakon trinaest godina ta je odlična

je tomu i sam redatelj dao povoda izjasnivši se o zajedničkoj tematskoj okosnici opere Henryja Purcella Didona i Eneja te novele Smrt u Veneciji u neostvarivoj ljubavi koja završava smrću, pridružimo li im Camusovu Kugu, probe čije su se

ansambl, premda je istina da se gotovo svi sudionici pojavljuju u objema predstavama. Ipak, unatoč tome što i Didonu i Eneju i Smrt u Veneciji nose izvedbe snažnih osobnosti dviju diva, predstava Didone i Eneje toliko je usredotočena na

, dosljedna razrada koncepta maksimalne pomičnosti. U njoj sudjeluje i sam redatelj Frljić, djelujući u Didoni i Eneji kao rekviziter i nadziratelj zborskih plesova, da bi se poslije premjestio u SEK i insceniranom redateljskom

oblik Frljićeve kazališne autoreferencijalnosti. Pogotovo je to vidljivo na Smrti u Veneciji, budući da se u Didoni i Eneji velik dio gledateljske energije troši na očuđeni tretman konvencija žanra. Za interpretacijsku povijest te novele

. Po tome su dvije predstave uza sve sličnosti možda i najrazličitije: dok Smrt u Veneciji naglašava blizinu, u Didoni i Eneji prekrivanje prvih nekoliko redova sjedala crnom prostirkom (sugerirajući valjda Sredozemno more koje nas

trčanjem oko scenskog prostora koji je ispunjavala Vlatka Oršanić, i, povremeno, Mislav Čavajda kao scenski Eneja , nasuprot Dorotićevu glazbenom. Pomalo apsurdni scenski pokret (spomenuti zbor kao da je jurio što brže natrag na

od tragične radnje svela na munjevite groteskne epizode. Za razliku od barokne opere, Frljićevi i Đurovićevi Didona i Eneja dosljedno su sumorni i tragični. Uz zbor, zadržana je i konvencija triju činova i spuštanja zastora, a orkestralne