spominju prvi počeci obrazovanja u crkvi, a osnovana je i po prvi put Borovska opština kojom je upravljao seoski knez i kmetovi . Prvi poznati knez u Borovskoj opštini iz 1711 god. bio je Petar Radaković. oko 1880 god. Borovo ima ponovno status

kapela Sv. Petra u središtu sela. Župa Sv. Petra spominje se 1334. godine, a selo Sveti Petar 1523. godine, kada njegovi kmetovi pripadaju bednjanskim posjedima. Za vrijeme turskih prodora u 16. stoljeću selo Sveti Petar potpuno je opustjelo.

su i praktički vladari cijele okolice gdje su živjeli njihovi podanici. U prirodno siromašnom području, podanici ili kmetovi su bili prisiljeni živjeti na okolnim brdima jer su plodna zemljišta u dolinama bila u vlasništvu plemića. Plemići su

dvora (od upravitelja do kuhara; brojni obrtnici raznih struka). Živjeli su u gornjoj Vlaškoj ulici, dok su kmetovi zbog blizine biskupskog majura živjeli u donjoj Vlaškoj ulici. Naselje oblika vijugave ulice protezalo se do

), te zbog sve razvijenijeg i isplativijeg ribarstva s druge strane, kornatsko je kopno praktično ostalo bez ljudi. Kmetovi koji su do tada radili za vlasnike kornatskog otočja (zadarsku vlastelu) okrenuli su se novim djelatnostima i novim

učenika prvih i trećih razreda srednjih škola. Nakon podjele u šest ekipa različitih imena (Štrumfovi, Anđeli, Kmetovi , Pahuljice, Baksuzi i Medvjedi) natjecanje je moglo započeti. Pitanja su bila iz različitih područja, a najviše

današnjih naselja, a donedavnih sela kao što su Čulinec, Resnička Trnava, Resnički Gaj i Retkovec, u kojima su živjeli kmetovi zagrebačkog biskupa, Kaptola i kanonika. Osim uobičajenih seljačkih poslova i ispunjavanja kmetskih obveza,

postojala tri oblika naselja: grad, trgovište i selo. U gradovima su stanovali uglavnom trgovci i obrtnici, u selima kmetovi , koji su se uglavnom bavili ratarstvom, dok su između grada i sela bila tzv. trgovišta, varoši ili gradići (oppida),

kulturni spomenik u općini je dvorac Sixta napravljen na umjetnom humku kojeg su svojim trudom izgradili kmetovi time što su prenijeli zemlju iz blizine stvorivši ribnjak na mjestu iskapanja. Dvorac pripada spomenicima treće

pretpostaviti da su stanovnici bili prisiljeni napustiti svoje naselje i spustiti se u primorski dio da bi postali kmetovi na dvoru u Sv. Martinu.

starohrvatskog kneževskog dvora sv. Martina, treba pretpostaviti da su u njemu još od IX. stoljeća živjeli njegovi kmetovi . Oni su u početku radili na okolnom kneževskom posjedu, a poslije njega, kada je dvor propao, obrađivali su ga kao

. Oni su u početku radili na okolnom kneževskom posjedu, a poslije njega, kada je dvor propao, obrađivali su ga kao kmetovi crkve sv. Martina, koja je vjerojatno naslijedila to imanje. Bilaj je vjerojatno postojao sve do sredine XVI.

kao inquilini gornjaci, tj. seljaci bez selišta, kakvo je pripadalo svakoj kmetskoj obitelji. U drugim su naseljima kmetovi na svojim selištima činili najmanje dvije trećine stanovništva, a gornjaci bi rijetko gdje dostizali preostalu

kod crkve Svih Svetih). Stanovništvo od prvih povijesnih poimanja iz prve polovice XIV. stoljeća bili su seljaci ( kmetovi ), koji su obitavali na kaptolskom vlastelinstvu i koji su imali obveze prema vlastelinu (Zagrebačkom kaptolu) u vidu