član ruske teniske reprezentacije ( 2002., 2006. ) Kutaisija . Stanovnici su prijavili da su osjetili podrhtavanje tla i u glavnom gradu Tbilisiju koji je više od 200 kilometara udaljen od Kutaisija

da prolazimo kraj raspela nije vjerojatna, stoga počinjem tražiti crkvu. Nalazim ju na brdu iznad ceste: To je Džvari, crkva koju ćemo posjetiti sutra. I tako se pomalo približavamo Tbilisiju. U jednom času vidim putokaz sličan onomu iz Kutaisija , samo što ovdje piše udaljenost do Teherana. Iako iznosi 1200 km, još uvijek je sama ideja da se pojavljuje na putokazu već nešto što nam daje osjećaj koliko smo daleko od Hrvatske. I onda se, poprilično iznenadno, zateknemo u Tbilisiju .

uglavnom večerima ( kad sam slagao itinerer računao sam na to da Hrvoje voli dulje spavati - to mi je i u Moldaviji spočitavao - pa da se baš ne dižemo u 7, nego da krećemo oko 10, 11 ), a onda je teško doživjeti grad u potpunosti. A od Tbilisija do Kutaisija ima 4 sata u jednom pravcu, znači 8 sati puta, pa onda još obilazak ... Osim toga, velim mu, negdje treba podvući crtu. Nećemo uspjeti cijelu Gruziju obići u tih par dana koje smo tamo, trebamo nešto ostaviti i za idući put. Letica predlaže da

" zbog rastavljanja 46 metara visokog spomen-obilježja od betona i bronce. Jedan dio spomenika, statua golog gruzijskog konjanika ispred glavne betonske strukture, već je uklonjena. Vlasti su rekle da će biti premještena unutar Kutaisija . Gradski dužnosnici nisu mogli potvrditi izvješća ruskih medija da će glavna struktura, koju je osmislio gruzijski kipar Merab Berdzešvili, biti eksplozivom raznesena 21. prosinca .

i tehnologije ... Kutaisija . Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, a svoj je pjesnički i slikarski talent započeo kao futurist i stavio ga u službu Oktobarske Revolucije. Nastojao je stvoriti novu poeziju koja će

. Počev od 6., pa sve do 10. stoljeća gradom su, osim Gruzijaca, vladali i Perzijanci, Bizantinci, Arapi i Seldžuci. U dva su ga navrata napali i Hazari. Konačno je 1122. u grad ušao David Graditelj, te ovamo prenio svoju prijestolnicu iz Kutaisija . Krajem 12. stoljeća Tbilisi je bio, za ondašnje pojmove, velegrad od 80 000 ljudi. U to vrijeme Tbilisi je kulturni centar ne samo Gruzije, nego i ovog dijela svijeta. Nažalost, to razdoblje nije trajalo više od 100 godina. 1226. opet

štete niti stradalih. Potres je bio na dubini 10 kilometara s epicentrom 80 kilometara od grada Kutaisija. Stanovnici su prijavili da su osjetili podrhtavanje tla i u glavnom gradu Tbilisiju koji je više od 200 kilometara udaljen od Kutaisija

i priča preko Skypea sa sestrom koja je u Pasadeni. Tamo je subota navečer. Samo 11 sati vremenske razlike. Eh, šta ti je moderna tehnologija ... Napokon krećemo na put za Tbilisi. Iz maršrutke bacam još jedan pogled na negdašnju industriju Kutaisija , sada u stanju propadanja: Pred nama je Batumi, glavni grad Adžarije, ili Adžare, jugozapadne gruzijske autonomne regije. Za razliku od Abhaza, koji su narod iz sjeverozapadne kavkaske skupine, i nisu srodni s Gruzijcima ni etnički, ni

. To je poseban kuriozitet s obzirom da će proći još 20 - ak godina dok nije postao naširoko poznat. Ja pokušavam naći WC na kolodvoru, no to je nemoguća misija, iako ovaj kolodvor, za razliku od albanskih, bar ima zgradu. Ništa, izdržat ću do Kutaisija . Krenuli smo. Pogled na luku: Batumi u daljini: Izlaz iz Batumija vodi uz željezničku prugu: Unutrašnjost maršrutke: Ja sjedim baš uz vrata, koja vozač povremeno drži otvorenima, kako bi se maršrutka hladila. Bojim se zadrijemati, da

je šumom. Inače, za razliku od Armenije ili unutrašnjosti Turske, gruzijski krajolik ne izgleda nimalo egzotično. Većinu vremena imate osjećaj da se vozite kroz neku srednjeeuropsku zemlju. Ovako recimo izgleda krajolik odmah iza Kutaisija : Zanimljivo, masline smo viđali dosta duboko u kopno, mnogo dublje nego u Hrvatskoj. Ubrzo prolazimo kroz Zestaponi. Most preko rijeke Kvirile, i vrlo dugačak putnički vlak: A nakon toga počinje uspon kroz Lihi. Pejzaži su alpski, ali

, uska i zavojita, te je čak i veći dio godine zatvorena zbog snijega. Ispada da maršrutke idu cestom uz obalu skoro do Potija, a potom skreću na glavnu magistralu i tako idu za Tbilisi. U tom slučaju mi bismo ionako morali proći pored Kutaisija , pa bi nam tako obilazak grada oduzeo nekih 2 sata vremena, umjesto 10. Kažem to Letici, uz ogradu da još uvijek treba provjeriti je li ta ruta točna. 2 sata možemo žrtvovati radi mira u grupi. U krajnjem slučaju, oni kojima se ne da ostati u