posjetiti sina. Naravno, od nas nije bilo nikakvih prepreka da ga se pusti kroz naše položaje do Maršalke , problem je kao i svagdje bio JNA i zadojeni oficiri. Drugi dan je otac u pratnji naših

, pa smo dogovorili, da dođemo tamo i da se u direktnom razgovoru, dogovorimo kako bi posjetili Maršalku . Došli smo u Vlašku ulicu, gdje je bilo sjedište Bedema ljubavi. Sa našim dolaskom se poklopio

i prenio mu moju poruku, da ako vidi bilo koju mogućnost da iskoči iz vozila, kada krene JNA iz Maršalke , neka iskoči i odjuri među naše branitelje, koji će ga svojim tijelima zaštiti. Nekoliko je

iza Dugava, a kad sam mu rekao da ne znam doći do tamo, objasnio mi je kako trebam proći pokraj Maršalke , ostaviti auto na jednom križanju pa još malo gore pješice do tog plavog kontejnera gdje ću

, red je red, pa je trebalo utvrditi gradivo. Dva puta sam otišao i na liniju, tj. na položaj kod maršalke u Novom Zagrebu, ali u tih par sati na položaju nije se ništa posebno događalo. Bilo je više

Maršal Tito u Zagrebu tenkovi krenuli prema Sloveniji. Temperatura u gradu je 30 stupnjeva, a Maršalka je Željku i meni pod nosom, pa predlažem da odemo u moj stan na trećem katu i bacimo pogled na

i sprema se nagla ljetna oluja. To hladi ljude koji se polako razilaze. Tog poslijepodneva iz Maršalke nisu otišli nikakvi tenkovi i nitko nije stradao, a snimku događaja od 2. srpnja 1991. vidjet ću

kompića koji su zeli pušku prije nego se oformil ZNG i predložil ga za heroja, dok sam ja bil oko Maršalke ? Poslal bi me u materinu, jer je on otišal odraditi svoju dužnost prema domovini, pa nije bilo

od Triglava do Đevđelije i Pirota. Čak sam uspjela izvući dva istarska momka iz beogradske maršalke . Koji su par puta bili u posadama tenkova za Vukovar. Delalo se. Dr. Marko Veselica je osobno

pošalje rođendansku čestitku drugu Titu, u ugao "blue screena" stavi se Titova fotografija u " maršalki ", pa Tomica pročita vijest s role istrgnute iz "Tanjugova" dalekopisača, narihtanog na "

to na koncertu makedonske jazz-rock atrakcije Leb i sol u sportskoj dvorani smještenoj podno Maršalke , kasarne u kojoj smo gulili godinu u JNA. U tom armijskom okruženju osjećao sam se jadno i jedva

bojala dok je bio rat. Stanovala sam par desetaka metara od glavnog ulaza u famoznu kasarnu Maršalku u Travnom. Pucali su na nas svake večeri tjednima. Naš je stan bio na prvom katu i morali smo ga

iz Centra, Susedgrada, Dubrave, Miroševca i ostalih dijelova grada. Rasporedili smo se oko Maršalke , da nas oni nisu mogli vidjeti i u dogovoreno vrijeme uključili naše uređaje na predaju, ali ne

. Po noću i u tijeku jedne uzbune, kada su bila pogašena sva svijetla, cijevi su postavljene oko Maršalke . Naši osmatrači su od ranog jutra u Krizni stožer dojavljivali ustrčanost po krugu kasarne .

uklonimo minobacače i bestrzajne topove i ostalo teško naoružanje. sa svojih položaja oko Maršalke . Dugo je u našim redovima vladao smijeh čim je netko spomenuo teško naoružanje. Neka bude ovo