Slavka Milakovića. Podsjetivši na kršćansko poimanje života kao hodočašća, putovanja u zajedništvu s drugima prema Nebeskome Jeruzalemu, mons. Cindori je u propovijedi istaknuo važnost hodočašća u marijanska svetišta. Primijetivši da malo

se ne postižu obredima ili razmetanjem, već jednostavnom poslušnošću vrhovnom Zapovjedniku, Gospodinu Bogu nebeskome . Onaj koji se osloni na ovog Vođu, nikada neće pretrpjeti poraz. (6 T 140) Najveći dio neprilika u životu, svakidašnjih

drugom dolasku u slavi. Vjerujem li da će na kraju vremena on biti pobjednik? Hoću li se naći na njegovoj strani? Hoću li nebeskome Kralju danas obećati svoju vjernost do kraja i tako jednoga dana s njime slaviti pobjedu?

o autentičnosti. Polazište je zapravo neautentičnost Isus Krist svoj identitet stavlja na raspolaganje drugome, nebeskome Ocu. Tako naša vjera ne pretpostavlja kao svoju polazišnu točku autentičnost, već neautentičnost. Ovdje je korisno

i razgovor u pjevanju jednog anđela, kolika će dakle radost, koliko veselje, i koliko uživanje tada biti u kraljevstvu nebeskome kada uspoje devet kora anđeoskijeh, blažena Gospa, i svekoliko mnoštvo svetieh Božieh hvaleći i slaveći Gospodina

svoga Sina na njegovom križnom putu, prati i nas svojim majčinskim pogledom i zagovorom kako bismo zajedno stigli k nebeskome Ocu.

umro i za grijehe žena. No, povijesno »žene su nevine«; one nisu slijedile Isusa jer im je on obećao neka posebna mjesta u nebeskome kraljevstvu, nego zato što su bolje prihvatile duh evanđelja. »One su slijedile razloge srca, i oni ih nisu prevarili«

radi o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskome Jeruzalemu. (KKC 1329 a)

Ljudi Bez obzira na vjeru, naciju, boju kože i tko zna što još sve ne... Uostalom, i Isus je najviše govorio o Kraljevstvu Nebeskome Ali isto tako treba poznavati, poštivati i voljeti svoje, pogotovo onda kada i ondje gdje je najviše ugroženo... U BiH

da ga dotaknu, jeo je njima i pokazao im rane svoje muke. Ipak, njegovo tijelo više ne pripada ovoj zemlji, nego nebeskome kraljevstvu Očevu.

ljubavlju. Stoga, svi smo mi na neki način, rasipni sin. Budući da smo pozvani na svetost, neprestance se vraćamo Ocu nebeskome u sakramentima. Vraćamo se kajanjem, obraćanjem srca u želji da ćemo nešto promijeniti u životu. Donosimo čvrstu

krhkosti ljudskoga stanja ljubiti u Kristu Boga svim srcem, stavljajući ga iznad svake druge ljubavi iz ljubavi prema nebeskome Zaručniku Isusu iskustvo radosti i slobode radi plodnijega duhovnoga života ljubiti, u Božjoj slobodi, braću i

identitet, ali u njemu se vidi i smisao stvaranja svijeta, otkriva otajstvo života te poziv čovjeka na sudioništvo u nebeskome zajedništvu. Krist je pobjedom nad grijehom i smrću ispunio navještaj Staroga zavjeta. On je Gospodin koji svojim

je druge tako jako privodio vjeri nagovaranjem, primjerom i svojom krepošcu, sposoban je da i sada, na cudesan nacin, k nebeskome uzdigne naše pameti. Svi pak, na žalost, ta višnja dobra ne razumiju kako valja, ne cijene ih. Štoviše, mnogi su skloni

odnos što ga je grijeh bio poremetio, te da bijedno Adamovo potomstvo, okaljano baštinjenom ljagom, opet povrati nebeskome Ocu, prvome začetniku i konačnome cilju svega. Stoga, dok je boravio na ovoj zemlji, nije samo navijestio početak