otvara nepremostivi bezdan paradoksa. Taj se paradoks sastoji u tome što je utjelovljena Riječ Očeva sva satkana od nedogledne vječnosti, ne samo prodrla u vrijeme, već je eto toliko zaogrnuta plaštom kontingencije da ju je tmina smrti obdarila

ujedno, nazabave. Podvečer se svaki odljulja u svoj kvartir, a u ponedjeljak ruksak na rame, pa kroz glib i prašinu nedogledne srijemske i slavonske ravnice:

moja, ti priprosta, ti pobožna seljanko Stid me... stid... Ah, kako on poput ledene struje probija sve nebrojene i nedogledne niti živaca bića moga... Ah, kako mi duša trne od neke neopisive groze, hladnoće, zapuštenosti, zlovolje, slasti;

. Pustite da se malo ohladi i izrezan poslužite za desert. Nedogledne brige onemogućavaju mi da izrazim ljepotu pastirskog životra. Veslio sam se običnim stavrima.Sitnim događajima.

pjesničkog jezika, ritma i antologijskih skladnji, mora nam se opet vratiti na prvo vidljivo ishodište i polazište, u nedogledne prostore iz kojih nam se naša nagrađenica, snaša i Sremica, stalno, baš i još, odziva, zagledati se iz međuriječja u

put je utiha pa nam se čini kao da nikada i nije bilo nesreće. Jednom zaplovimo daleko te nam se čini da su naše perspektive nedogledne , a drugi

, u vrijeme kraljevanja Isusa Krista, Gospodina našega, i to u godini od Njegova rođenja osamstotoj. Njemu slava i moć u nedogledne vijeke vjekova. Amen.

, što draška čovjeka nervozno, uzbuđeno i tanko. A vani bijahu nekaki sivi, jednolični oblaci, što stajahu ko nedogledne naslage, ko da je ono sunce spržilo nebo i ostade gusti, tvrdi, nepomični pepeo. Nije bilo ni vjetra, ali nešto hladna

vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao. Nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati vulkansku

državnicima svijeta, i svima onima koji su se našli uz odar, otprate Tita na njegov put preko preko Romanije na daleke nedogledne poljane narodne pjesme

tu slikarsku temu, da se pod kistom osjeti prvo konkretno tlo spoznaje, a u perspektivama da se nad stvarima otvore nedogledne vertikale

Orfeo sam sjedio, bio je i bicikl Branimirov, koji ga je često rabio osobito na svom slavonskom imanju pregledavajući nedogledne površine svojih pusta i majureva.

leze u nama ostvaruju se u okviru magnetskih snaga historije, ali te mogucnosti, svim protusnagama usprkos, ipak nisu nedogledne ¶

male radosti svakidašnjeg života, gledani kroz jednu veliku brigu ili žalost koja nam trenutno zaklanja svijet. Kroz nedogledne brige i napore izgledaju radosti života savršeno i zanosno lijepo.I kad bismo, poslije, kad brige prođu i napori

, ah, ali ljubavi nema, nema Najviše ima bolnoga, zastiđenosti punoga osjećanja da se je prevario u sebi, ima tu nedogledne tuge da je počinio nešto nedostojno, da je sada opak. Ali ta sva njegova umišljena ljubav duše bila je tek puka opsjena i