način govoriti o smislu patnje i kako se s njom nositi. Ne možemo uvijek shvatiti zašto se nešto događa, pa ni kada odrastemo , ali Isus nam na križu poručuje: ' Ja sam uvijek s tobom. ' Isusova je patnja vodila do toga da otkupi ljude od grijeha i
jednoga doputujemo u ovaj svijet. I to je taj poseban dan prijelaza, dan našega rođenja. Sami ga se ne sjećamo, no kada odrastemo , postajemo svjesni koliko smo nježnosti svojim dolaskom pobudili u ljudima oko nas, u roditeljima, u bakama i didama,
? Biste li se odvažili i zavirili u njega? odrastemo postajemo sve više oprezni, zakočeni i sve manje znatiželjni? Odlučili smo se na jedan eksperiment. I djecu i odrasle
. I uvijek smo bili tu negdje blizu jedan drugoga, ali nikad zajedno. I uvijek smo se voljeli i čekali naš trenutak, da odrastemo , da budemo zreli i sigurni da možemo biti više od prijatelja.... I onda je ona ostala u drugom stanju. Ja sam ga
. odrastemo ? Malo dijete stvara unutarnji model ili shemu kojom pokušava objasniti svoje ponašanje i ponašanje drugih ljudi.
završiti s nekim oblikom kazne i zato se brane rukama i nogama, ne želeći sama snositi posljedice nepodopštine. odrastemo , zadržavamo isti obrazac ponašanja, samo što pitanje tko je prvi počeo ostaje neizgovoreno. Kao što neizgovoreno
duginim bojama i otići do onog oblaka u kojem se krije vrh. "reče dječak velikih tamnih očiju." Možda ćemo jednom, kada odrastemo , naučiti i korake sna i moći lutati nebom. "šapnu djevojčica duge plave kose." Materija sna dolazi s neba, da su to sitni
mi vrijeme bez prvih borica (da, da, došle su) i bez toliko milijuna obaveza ali opet, imam ono što nisam imala prije. Odrastemo li svi na kraju? Ne volim kategorizacije ali nepobitna je činjenica da svako životno razdoblje nosi svoje prednosti i
da ih se pusti da se bave svojim dječačkim ljubavima, hobijima i interesima i ne žele obveze i odgovornosti. odrastemo , pa čak i Petar Pan. Mislite li da možemo li ostati vječno mladi, zaigrani i poletni? Imate li svoj recept vječne
na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo , ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....
naši roditelji živi, oni nas vole u svim razdobljima života, bilo u doba djetinjstva, mladosti ili srednjeg doba. Kad odrastemo primajući roditeljsku ljubav, horizontalna ljubav supruga i supruge suđena je dogoditi se svakom od nas.
ne sviđa, pa se podignemo? Jer ipak, dok smo mali, tu su roditelji i naši bližnji koji će nas podići kada padnemo, ali kada odrastemo i roditelja u blizini nema, tko će nas podići? Uglavnom kada odrastemo, prepušteni smo sami sebi na brigu i veselje i
bližnji koji će nas podići kada padnemo, ali kada odrastemo i roditelja u blizini nema, tko će nas podići? Uglavnom kada odrastemo , prepušteni smo sami sebi na brigu i veselje i isto tako na vlastitu pomoć svojih ruku i nogu da se uspijemo izboriti za
, vatrogasca, kuhara ili bilo kojeg drugog lika. Možda bi mogli izabrati nešto što smo kao mali htjeli biti kada odrastemo ?
clancima, a tako je potrebno o tome pricati i razmisljati.. kako bi mozda jednom dosli do nekih boljih solucija... kad odrastemo ..