i u Posvećenju proljeća. Njegova interpretacija slijedi originalni libreto o žrtvovanju nevine mlade djevojke poganskom božanstvu, kako bi ono bilo zadovoljeno, a u zajednicu se vratio svojevrsni mir. Clug je odlučio dodati vodu, za koju je

. To su zapravo kulturne veze sa poganskim svijetom. U košulji kulture odlazak u pogansko svetište. Povratak poganskom panteonu. I iza toga je naravno došla treća faza racionalizma koja je trebala uništiti sva kršćanska duhovna iskustva

se ustabilio i blagdan Dušnog dana. Motiv zašto su odabrani baš ti dani može se pronaći u povijesti. U starom keltskom poganskom kalendaru s prijelaza 31. listopada na 1. studenog slavio se poseban blagdan Samhain koji je označavao kraj ljeta i

traga ruševinama. poganskom kultu. Kršćanstvo nije uništilo tu prastaru religioznu tradiciju, nego ju je prihvatilo izgradivši na tom

. poganskom jer u kršćanskome svijetu ima mjesta za one za koje u poganskomu svijetu nije bilo mjesta: za sakate i bolesne, stare i

crkve. Vjerojatno se radi o hramu neke rimske božice. Pronađena mramorna glava i postolje kipa sugeriraju da se radi o poganskom hramu rimske božice Magnae Mater, ali samo daljnja arheološka istraživanja mogu ovo sa sigurnošću potvrditi. Iz ovog

. U Bibliji, Izraelci su također vjerovali da neće preživjeti ukoliko vide Boga u svojoj slavi (Izl 33,20 i dr.). poganskom mitu, Homer opisuje da je bog Merkur koristio štap kojime je izveo mnoga čudesa. U Bibliji, Mojsije je sa štapom u ruci

je izveo mnoga čudesa. U Bibliji, Mojsije je sa štapom u ruci izveo mnoga čudesa u Egiptu (Izl 4,17). poganskom mitu, božica Rea je udarila u stijenu koja je provrijela vodom. Grčki je pjesnik to izrazio sljedećim riječima:

, ne samo da ih ne slušaju, već im se često i rugaju. Oni imaju svoja vlastita vjerovanja i uvjerenja koja više odgovaraju poganskom , nego kršćanskom svjetonazoru. Ako se nalaze na moćnim pozicijama, voditelja, direktora, menadžera, rektora

. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti toga datuma zato što se toga datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva željeći

do naših dana ostali nepromjenjeni u svim velikim liturgijskim obiteljima. Evo što on piše oko 155. godine, tumačeći poganskom caru Antoninu Piju (138 - 161) što čine kršćani:

, ne moze, ili nece, da ukljuci svoje klikere, o jedino nasem civilizacijskom imperativu, kad vec zivimo u nekom post poganskom vremenu, da ipak, i nakon svega, nismo vise apsolutne jedinke. Da vise nema gusla kojih se mozemo dohvatiti po

, koji su samo jedan manji dio rimskog hrama koji izranja iz nasipa zemlje i kamenja. Po tvrdnji arheologa očito se radi o poganskom objektu to jest hramu iz antičkog vremena, prvog ili drugog stoljeća posvećenog sirijskim bogovima, na čijim su

aluzija na krštenje, kada su se nebesa rastvorila i kad je Duh sišao na njega. Vjerojatno je taj svoj govor Petar uputio poganskom slušateljstvu. Naime, spominjući Judeju, govori se kao o židovskoj zemlji, tj. o nečem što ne pripada slušateljima; a

i djelovanju Duha iz baze. Udruge i Pokreti su ta agregatna stanja od kojih treba polaziti u sadašnjem nepovoljnom poganskom okruženju. Dok intelektualne muze šute, maleni su ti koji su spremni otvoriti se i podići svoj glas. Oni su ta mala peta