očiju ili u mraku. U vitrini gledam slatka čuda sva pa se od nožnih prstiju do kose naježim ja. U glavi mi košmar počinjem se mučiti za koju slasticu se odlučiti. I dok tako razmišljam i gledam uhvatim se kako za stol sjedam i naručujem sve po

, sve ponovno odlično funkcionira, dajem gas i planiram kako stići ekipicu hrvatskih vozača koji nisu daleko odmakli. Počinjem obilaziti i sve ide po planu, osjećam se jako dobro, FEED ZONA funkcionira SAVRŠENO.

zbog čega. Nikad više Voda je ledena. Sjetih se u trenu svih reklama o ledeno hladnim pićima. Od sad pijem samo topla. Počinjem osjećati hladnoću na stopalima. Svejedno, idem dalje. Najednom - iznenađenje. Pred nosom mi leži krepana riba. Duga

. Bila sam snažna i probudila sam se. Imam vrlo slab vid, još uvijek ne mogu govoriti i veliki dio dana ležim u krevetu, no počinjem polako slušati i razumijevati okolinu.

, indiferentni Sartreov svemir, svemir kojemu je potpuno svejedno što se s nama događa, lupa u glavu svom snagom. I onda počinjem razmišljati o onome što inače držim uredno posloženo u prostorima na rubu svoje svijesti.

falile do vrhunca ili njega zamolila da to napravi no sad nekako mislim da on čim osjeti da ja idem do vrhunca - svrši. Zato počinjem biti paranoična, pa - evo pitanja - postoji li neka vrsta seksualne manipulacije? Inače nije previše ljubomoran ili

mir - učiniti je riječima živom zauvijek Jedno po jedno gasnula su svjetla grada u daljini i shvatio sam da se već počinjem sjećati. kako bih uronio s njom zauvijek i kako bih napokon mogao pobjeći na neko mjesto gdje nas ni nebo ni pakao nikad

, duge nogavice i dugi rukavi, ali samo dvije majice, bez dodatnih odjevnih predmenta. Izlazim iz svlačionice i počinjem zagrijavanje. U međuvremenu se vjetar smirio. Nije hladno. Zadovoljan sam, pogotovo ako nas i kiša zaobiđe.

sretan napuštam gospođu. Znam da moram ubrzati i određujem da ću ići tempom od 5 min / km. U drugoj polovici drugog kruga počinjem dostizati prve spore trkače. S lakoćom prolazim pored njih. Zadnja dva kilometra imam frontalni vjetar, a već osjećam

: Ja sam Istina Taj odgovor još više me zbunio. Previše za mene s dvanaestak godina. Ali, htio sam Ti pokazati da ipak počinjem ozbiljno misliti pa rekoh: Preda mnom je život, koji se počinje buditi i pupati. Ja želim živjeti ljepotu i puninu

sam tako 400 metara nizbrdo i u krivom smjeru (na slici označeno s brojem 2). Osvijestio sam da sam se previše spustio i počinjem povratak. Nailazim na Suhog, koji potvrđuje moje sumnje. Slijedi trk uzbrdo, iako opet nesiguran gdje trebam

u svaki dio tame Mirisi i boje Dušu moju mame. počinjem sa njom teči... I osjećam se lako kao ptica na nebu Pupoljak u zagrljaju njenom, Što miluje me kao malu bebu...

i nisam morao plaćati posudbu koja košta 3 EURa. Dobro sam procijenio da će to biti dugoročna ušteda. Dolazim doma i počinjem s pripremom stvari za sutra. Uzbuđenje raste. Sve je postavljeno za sutrašnje natjecanje, no na moje iznenađenje,

pojedinci) došla na Half distancu. Napominjem to, jer sam imao nelagodu prema ulasku u Dunav. Nelagoda je puno manja i počinjem s laganim zagrijavanjem, konkretno prisjećam se tehnike. Nije isto plivati u kupaćim gaćama i neoprenskom odijelu.

generalno u kom smjeru idemo, ali postoje sitne razlike u navigaciji, pa uskoro budem stisnut između njih. S jednim se počinjem dodirivati i izmjenjivati udarce rukama iznad vode. Nije to bilo udaranje, nego su nam se ruke sudarale u zamahu za