mnogi guraju bicikl uzbrdo. Guram i ja, ali uspijevam smanjiti razliku ili čak prestići neke natjecatelje. Dio ih prestižem i na samom vrhu, a onda počinje spust. Po meni dosta strmo, pa cijelo vrijeme kočim. Možda i nije toliko strmo, ali nisam

trčim dalje. Uskoro dolazi lagana uzbrdica. Osjećam ju u nogama. Borbeni duh ne dopušta da sada posustanem. Prestižem još nekoliko trkača. U daljini vidim Ivu R. Još jedan izazov. Zapravo dva izazova, jer ulazimo u Jastrebarsko i tu je

zgradu u kojoj radim. Nakon što su me prošli pace makeri za 4 sata, ostavljam Zakonitu i odlučujem ih pratiti. Do 5. km ih prestižem i susrećem Berislava C. s kojim se družim slijedećih 5 km. Trčimo, razgovaramo i zabavno nam je, a onda Bero odlučuje

četiri medalje. Obzirom da su me cure potrošile, zaostajem i kompletnu grupu gubim iz vida. Sve češće hodam i jedino prestižem iznemogle planinare. U jednom trenutku se dešava da je jedini preostali planinar ispred mene stao i pitao: A gdje sad?

od sugovornika da se dalje ne sramotim. Opet se vraćam onim istim mostom u grad, još kilometar i eto me u cilju. Na kraju prestižem nekoliko ljudi i ulazim u cilj sa za mene vrlo dobrih 1:38. Mišel je došao malo prije mene pa hitamo prema autu i srećemo

sačuvati noge, ali ALI samo je jednom godišnje državno prvenstvo, a ja se osjećam dobro. Vruće je. Jako. Na trčanju prestižem sve više trkača, kako se utrka bliži kraju. Zadnji kilometar uspijevam otrčati za 5:29 min / km. Radostan sam zbog toga.

, čim su na jednoj kratkoj nizbrdici opet počeli korijeni i kamenčići ženska još usporava i tu ju ja isfrustrirano prestižem . I onda sustižem njenog kita koji trči na začelju one grupice. To začelje kolone je puno zahvalnije od solo lebdjenja po

. Sad mi je dopizdio ovaj drugi dio vlakića u kojem su se združili najtrapaviji, tak da ih na povremenim proširenjima prestižem jednog po jednog, i na možda najstrmijem dijelu izbijam na čelo kolone i opet se uvjeravam koliko je mračnije kad si solo

i baš je onako zabavna tehnička sa preskakivanjem korijena i pokojeg kamena koji viri iz majčice zemlje. Tak da polako prestižem i većinu ovog vlakića i dolazim do idućeg strmog dijela. Tu dosta usporavam i na svoj užas shvaćam da me čitavo vrijeme

serpentine, zemljica, ma divota. Prelazim još jednog krakatog dečka i onda sam dugo sam, sve dok pred kraj provalije ne prestižem nekog trijatlonastičnog tipa koji se doslovno oprezno šeće preko kamenčuga. Mislim se il je puko il je totalna papčina

prema kontroli. Sunce je izašlo, temperatura je ugodna, crveno lišće, lagani uspon. Predobro. Malo prije kontrole prestižem još jednog mladića s crnim brojem - dakle 50 km. Mislim si kak izgleda ko Davor Roce. Veselo me pozdravlja. E da, moj Roce,

makadamu Roce ubrzava i uskoro sustiže Triatlonka koji čuva svoje kvadre. Ja malo rezervirano slijedim. Kad prestižem Triatlonka, on mi govori There you go big man Kaj mu sad to znači. Dal misli kak sam previsok za trčanje? Dal se sprda. A bo

broj i pita me na kojoj sam trci. 100 km, a-ha. I pušta me da se odgegam. prestižem Triatlonka i nasmijem mu se, a on divnog li čuda za Amera, ima iskreno gađenje na licu. Prekrasno. Na asfaltu očekujem

bilo i 30. Ovdje brzo hodam najstrmije dijelove, prelazim još neke polumaratonce, trpam prvu tortiljicu, još gelova, prestižem našeg Amera, Kevina s polumaratona, koji nezadovoljno guguće kako je zgažen.

tempom. Do okreta imam prosjek od 4:22 min / km. U povratku prema tranziciji pokušavam zadržati taj tempo. Polako prestižem trkače koji ne uspijevaju održati tempo koji su nametnuli. Nakon nekoliko pretjecanja vidim ispred sebe grupu trkača