je dugotrajnim aplauzom još jednom odala priznanje za sve što je učinio. Riegla iskoračilo je iz užih povijesnoumjetničkih krugova pa je on postao relevantan i izvan granica temeljne struke.

, u kojem je proveo više od desetljeća, spomenuta je samo u jednom referatu (Diana Reynolds). Proučavanje djela Aloisa Riegla iskoračilo je iz užih povijesnoumjetničkih krugova pa je on postao relevantan i izvan granica temeljne struke.

je studije o Bizantu i Kreti te prevela i priredila knjigu »Bečka škola povijesti umjetnosti« s radovima Aloisa Riegla , Dagoberta Freya, Maxa DvooÃ ka i drugih. Iako rođena u Zagrebu, ne hvali se svojim zavičajnim indigenatom i ne poziva

povijesnoumjetničkih fenomena doživio je svoj vrhunac u radovima jednog od velikih učitelja struke, Aloisa Riegla . Upravo je ovaj bečki znanstvenik bio zaslužan za otvaranje struke prema svim stilskim izričajima, za napuštanje

, Salonom i ambijentima Istre bavili uglednici poput Steinbüchela, Nobilea, Kandlera, Eitelbergera, Hausera, Riegla i Dvořáka te da je kontinentalna Hrvatska, uz prisutnost Ljubića, Hoffilera i Brunšmida, tek od 1910. dobila

, prema vlastitim riječima, idejno polazište za svoj ciklus nalazi u tekstu poznatog likovnog teoretičara Aloisa Riegla , predstavnika Bečke škole povijesti umjetnosti. Riegel u Historijskoj gramatici likovnih umjetnosti iznosi svoju

, recimo oponašanja stvarnosti. Otkrivenje u povijesti umjetnosti bila je revolucionarna postavka Aloisa Riegla s kraja pretprošloga stolje ć a o Kunstwollenu, umjetni č kom htijenju koje se razlikuje u razli č itim fazama povijesti

poput Quatremere-de-Quincyja, Canove, Schinkela, von Quasta, Viollet-le-Duca, Ruskina, Boita, Dehia, Riegla , Giovannonija, Brandija i Philippota, da bi se u posljednjoj polovici stoljeća proširila na međunarodnu suradnju u

poljoprivrede. Riegla sve do Pächta i Sedlmayra, moguće je, koliko god se pojedini predstavnici razlikovali od drugih, ipak konstatirati

Sedlmayr, koji je nažalost bio upleten u sve to, vrlo cijenio. Nakon rata je, i što se međunarodne literature tiče, oko Riegla zavladala potpuna tišina. Kad sam ja počeo studirati i kad sam čitao Rieglove, kao i Wölfflinove radove, moj je dojam

, kao i Wölfflinove radove, moj je dojam bio da je Wölfflin pojam, reprezentativan i poseban lik, a da je zanimanje za Riegla ograničeno na Beč. Takav je dojam imala cijela moja generacija studenata. Naravno, zahvaljujući Swobodi mi smo učili

je, barem mi se tako čini, započela kontroverzama. Prije svega napadima Ernsta Gombricha. Imam dojam da je njima na Riegla privučena pažnja mnogih. Pächt je napisao repliku na Gombrichove napade, njegov članak o Rieglu kojeg je 1963.

«, a tiskan je i u autorovoj knjizi Methodisches zur kunsthistorischen Praxis, još uvijek predstavlja najbolji uvod u Riegla . Od kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. za Riegla se počeo zanimati angloamerički kunsthistoričarski

Praxis, još uvijek predstavlja najbolji uvod u Riegla. Od kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. za Riegla se počeo zanimati angloamerički kunsthistoričarski svijet. Morate znati da Rieglovi spisi nisu jednostavni za

područja. Kad se to promijenilo, otkad su skoro sva njegova glavna djela prevedena na engleski, otada se mnogo radi na Rieglu . Tako su npr. izašle dvije knjige o Rieglovu djelu, jedna Amerikanke Margaret Olin, a druga Engleskinje Margaret