- kruta svjetlost svjetiljke - bačeni na samotni otok djetinjstva - napuštanje samoga sebe - sanena slast - lako cijepanje svijesti - svaki do krajnosti istančan ljudski običaj u sebi nosi klicu

, eto ih sviju zajedno onoj gori na sljemenu. Tek dok se dvorski malo povratio i oči otvorio, dok sanena straža sa gradskih zidina na oganj zazvala, dok cika i lelek oko grada zaječio, dotle već djed

kao čovjeku, koji srče dremovni napitak, pa na očigled vidi i osjeća, kako mu sumorni udovi i sanena duša sve dublje rone u slatku besvjesticu. U taj čas opazi Vilmu, koja je upravo mimo njih prošla

je razveseliti ubrzo odlepršaju dalje. Odjednom, iza jednog oblačića pojavi se Mali Dan. - - Sanena , - pozove Zvjezdicu Mali Dan. - Tko me to zove? reče Zvjezdica, okrenuvši se za sobom, ali nikoga

Mali Dan. - Tko me to zove? reče Zvjezdica, okrenuvši se za sobom, ali nikoga ne vidje. - Sanena - ponovi poziv Mali Dan. Kad se Zvjezdica okrene, ugleda veselo lice dječaka. - Tko si ti? - upita

Zvjezdica, očito već raspoložena. - Dođi, spustit ćemo se na Zemlju. - Na Zemlju? začudi se Sanena Pa kako kad je tako daleka, a - Sasvim lako - reče Mali Dan. Izvuče iz njedara klupko sunčeve zrake

Dan veže kraj zrake za grbu najbližem oblaku, pruži ruku prema Zvjezdici i reče: - Dođi, idemo . Sanena pruži ruku Malom Danu i oboje zakoračiše na sunčevu zraku. Kao pjesnikova srebrena cesta

djece. Hodaju tako oni, a klupko se odmotava i gle, završi taman na Starom Mostu. Zvjezdica Sanena znatiželjno se ogledava oko sebe, promatrajući do tada neviđene sliku. Trči od jednog do

, a i da me netko zamjećuje. Ružno je biti nepotreban i sam i tako star. Toga se trena Zvjezdica Sanena osvrne oko sebe i s čudom ustvrdi, da nema Malog Dana. - Hej, Mali Dane, gdje si? zazva Zvjezdica ,

- Ho, ho, hooo usklikne. - Evo krasna darka za moju Natašu - Nemoj me, molim te usklikne Zvjezdica Sanena , iako nije znala ni što je to darak, a još manje tko je to Nataša. Otac spusti Zvjezdicu na jastuk

crno oko, kako je u čudu promatra. Gledale su se tako nekoliko trenutaka, a onda se Zvjezdica Sanena prva snađe i obrati se velikom crnom oku: - Jesi li ti ta Nataša? Nataša se silno iznenadi. - A

za Natašu. Pa valjda si to ti, zar ne? Nastavile su čavrljati. Nataša učas zaboravi svoju tugu, a Sanena svoj strah. Nataša je pričala o ocu, njegovom cvijeću, a ponajviše o majci, njezinim odlascima

o majci, njezinim odlascima i beskrajnim svakodnevnim čekanjima njena povratka. Zvjezdica Sanena ispriča o Malom Danu i načinu, kako su stigli na Zemlju. Nataša upita Sanenu: - Hoćeš li mi biti

i ti želiš biti moja usklikne Zvjezdica. Nataša ponovno spusti glavu na jastuk i zatvori oči, a Sanena se smjesti tik do njezina nosa pa i sama zaspi slatkim snom. Mali se Dan trgne iz sna. Sjeti se

. Djevojčica razmakne trepavice, pa ugledavši lutku prigrli je k sebi i reče: - A još si tu Sanena . I nastavi, smiješeći se, prekinuti san. U snu vidje oca kako zadovoljno trlja ruke i govori