od sebe dalje sinka mati svoga u tuđi grad šalje. Ona njega slidi i s pameću prati, od brige problidi sva, jerbo je mati. Na um
svoje ime, što je misec novi, kako se on mladi, kada uštap slidi ; kad tko, što li radi, sve se ondi vidi. Navlastito pako
grane od straha, požuti listje, pada, sane. Tu Studeni slidi čačkovitom stazom, misec kosa sidi ', sidim posut mrazom, i
svane, Zakosnjak problidi i svitit se stane; kud on Kosce slidi ; kad se prid njim jasne Kose gore dižu i Vlašići, krasne
je drugo, sveudilj je novo, zato nije dugo. Čas za časom slidi , i dok koji niče, zato ne posidi, jer sam sebe smiče. Ah, i
manja. Dvanaest tih vidih vila, to jest Ura: jedna drugu slidi i prid sobom tura, svaka broj svoj ima na glavi od zlata, to je
prije, Isuse, gledalo oko duše nije, da ona videći do sad slidi tebe, kako bi slideći vidla lipu sebe
, snig na glavi sidi, trešnju noga, koju smrt, da stigne, slidi Ćaćku prije tvoga do groba sprovodi, s Božjom posli toga
Neka se ogleda, i kad se zastidi, neka ga pogleda često, da ga slidi . Nek se tako kiti. O kako će srićna i blažena biti, kad mu bude
niku kad je pticu čuo, željan slatku viku slušat prigne uho. Slidi ju, poćuti različite glase, zanešen se smuti, zaboravi za
se smuti, zaboravi za se. Pivajuć ga vodi ptica, sluša, slidi ; kud ona, on hodi; slušajuć osidi. Ne sića se kuda tako ga
tvomu. Za te oganj peče i vitrovi pušu, vrime se okreće, kiša slidi sušu. Za te trče zviri po pustih planinah, ptica krila širi,
, izgled od dobrota. Prignuta mi glava veli: "Ljubi, slidi : nut posluha prava Božjoj zapovidi "Rana svaka veli: "
dvojputje od svita. Put, na livu koji zahodeći hodi, svit slidi i svojih roba mnoštvo vodi: okovani robi zlatom kažu, s koga
k sebi primami, na što svit dospije? Diku, radost dragu što slidi ? Sve prije ti stavi na vagu. Kamo ćeš izaći putem ovim, koju