. Putem susretne medvjeda, kojega upita: striče ?
riječ samo, Pa nek drugo kolo skupa zaigramo« Striče ? - »Novo, sasvim novo Nama, vuče, treba boljeg kolovođe, Pa
selo zajebancija, a? - Nisam mislio da je selo zajebancija, striče - obrani se Alen. - Jašta da nije - otpuhnu stric - Dobro da si
su još, iz moje perspektive, nebuloznije. Jedna od njih je: Striče , nećak neće stići danas avionom. Pokupi ga sutra Naravno,
prijatelja: Još jednom i ovim putem čestitke ponosni striče (i ujče) i Bog dao svaku sriću malom Kaćunku, njegovim
Nu ako ćemo počeša se Divac iza uha. striče Ante, po starosti drugi. Komu djed ključ ostavi?
oba oka, kao da ga Jokaševo sunce zaslijepi. striče ? Ti najbolje znaš da je starješinstvo vazda od
ne bih kad mi i po Božju i po ljudsku pripada? Zašto ne bih? Striče moj, nevoljo moja, baš me za jezik vučeš Zato, striče, što
ne bih? striče , što starješina mora imati muda
ih Jokaš nek se gonja po sudu u Imotskom. A dotle od volje ti, striče : ili se kupi za mojom prokletom ispišinom ili me priznaj
, šimširova grana sa devete gore; a bi li on u oca što iskao: striče , ujače, najslađi prvi rođače moj Bijaše taj rođak mastibrk
i shvatila sam da zadnja rečenica unesrećenog Proklet bio, striče Stipane govori o našoj sudbini, govori o zlu koje nas
Dalmaciju reka da se izvinjavan Smoji, kojega san uvik zva Striče , za sve pizdarije šta sa reka i učinija. Saću reć isto:
, za sve pizdarije šta sa reka i učinija. Saću reć isto: Striče , skužaj ako san bija pizda Ti si bija i osta najveći. Moj
tu, neizbrisivo. Zbogom, voljeni naš sine, brate, ujače, striče i dida izrekla je nadbiskupova nećakinja Tanja Prenđa