puno kasnije Sokrat i Platon zajedno s vjerom u moralnu snagu uma. Rana grčka filozofija čuva uspomenu na drevno grčko tragičko iskustvo posredovano djelima velikih grčkih umjetnika. Tako od predsokratovaca i danas možemo naučiti da

od toga unutarnja politika, desno od toga stilovi života, i tako redom je išlo, a donji stupac, skroz ispod, je pisalo: tragički tipovi Shakespeareovih tragedija. Zgrozio sam se. Koje veze Shakespeare ima sa "novim svjetskim poretkom ", sa tom

, tako i životnog, uvijek bile su žene i njihova senzualnost - samosvjesne i željne iskušenja redovito vođene prema tragičkom usudu. Nakon 1945., iz mnogih razloga, književnih, a još više izvanknjiževnih, ostao je u sjeni Miroslava Krleže pa se

misli Thomasa Manna kako se ' ' općenito i bitno postignuće moderne umjetnosti sastoji u dokidanju kategorija tragičkog i komičkog u korist promišljanja života kao tragikomedije ' '. Dakle onakvog života kakvom ponekad valja pogledati u

naglasiti da predstava ne bi funkcionirala niti u isključivo montipajtonovskom, odnosno grotesknom, niti u potpuno tragičkom modusu: njezina je kvaliteta upravo u neobičnom sučeljavanju užasnog i smiješnog; u tragikomičnom pristanku na

domaćih glumaca? Sigurno je da ga nema u raspravama smije li Severina na pozornicu. Još je izvjesnije da ga tragički nedostaje u posvemašnjoj tuposti kojom glumci slijede sve što im na repertoar stave ini Ljuštine, kao centralni

, šjor Moraću se za ovi slučaj komzultirat sa direktorom Tata je namistijo popišanu facu i rekao je: Tu bi još doda jedan tragički detalj Mater od maloga više ne živi sa nama, nego sa ljubavnikom Službenica je zinila: Kakvim sad ljubavnikom? Tata je

je mene pomilkila po glavušici i rekla je tati: Ma pusti, ima je jadničak nesritno ditinjstvo Pravi otac mu je zaginijo u tragičkom slučaju dok je još bija skroz mali... Oš čašicu vina, Onure? Dobro je, francusko Tata je rekao: Fala ti, Šeherezad Jo šta

pučkog poluboga Dioniza, zaštitnika i uživatelja vina, pjevana oko njegova žrtvenika izrasla u uzvišenu tragičku formu, bez traga ikakve neozbiljnosti i raskalašenosti? U mit zavijena priča iz antičke Grčke o izdvajanju zborovođe

općeg. No, ta tema izgleda samo prividno novo i gromopucateljno; recimo, sjećam se stare dobre formulacije razlike tragičkih motiva: u antici, neko je zbivanje tragično stoga jer nije moglo biti drukčije, dok se Shakespeareova tragedija, kažu

tipovi kojima ćemo se lagodno smijati sa svoje ušuškane visine, nego punokrvni teatarski likovi, sa svim komičkim i tragičkim potencijalom koji njihova egzistencija u procijepu između tradicionalnog i modernog, urbanog i ruralnog sobom nosi

zavojevača i domaćih izdajica, koji su zarobili i ponizili Hrvatsku, podvrgnuvši je pod tuđi jaram. Poginuo je tragički skršen, u suvremenom sukobu između slobodnog svijeta i komunističke tiranije, u kojem je hladni rat živaca tek jedna

u krilo suizvođačima i svađalački ton prema Kreontu, sadašnja Antigona od početka do kraja predstave ne ispušta tragički modalitet, radi na unutarnjem fokusu svoje scenske prisutnosti, vrlo ga pažljivo gradirajući i bojeći tamnim

kopanje tjera neizrecivo jak unutarnji impuls. Glumačko tematiziranje uloge Antigone, nadalje, kao i promišljanje tragičkog formata njezina predobro nam poznatog (pa ipak i dalje zazornog) izbora, dotiče se pitanja jesu li dostojanstvo i

postane nerazdruživom drugaricom vrijednoga muža. tragičkim patosom poput Otela uskliknuo: »Izdajstvo« Još jednom uvečer pođe pod prozore nevjernice da bar za bijelim zastorima