iz Slovenije, koji su 20. listopada 2010. održali predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prof. dr. Marta Verginella , koju je predstavio prof. dr. Damir Agičić, studirala je u Trstu i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani,

doživjeli pa se to smatra i istinitim. Dakle, svjedoci u tim emisijama dobivaju i status prave povijesti. Pritom je M. Verginella naglasila da nije provođena kritika usmenih izvora niti je problematizirano može li svjedok nadomjestiti

neprijepornu povijesnu istinu, ali daje drugo i dodatno motrište na određene događaje. Neke probleme u vezi toga M. Verginella oslikala je pomoću djela nekih istraživača usmene historije. Primjerice, talijanski autor Alessandro Portelli

upravo te pogreške, čime se utvrđuje kako ljudi razumiju, odnosno interioriziraju povijest. S tim u vezi, M. Verginella je upozorila na zapise Marca Blocha (usp. Apologija historije ili zanat povjesničara, Zagreb 2008, poglavlje«

njezinih tekstova Ustna zgodovina, spol in utopija: izbrani spisi, Ljubljana 2008, predgovorom je popratila M. Verginella ). Riječ je dakle u njihovim istraživanjima o interesu za marginalne skupine. M. Verginella je naglasila da usmena

je popratila M. Verginella). Riječ je dakle u njihovim istraživanjima o interesu za marginalne skupine. M. Verginella je naglasila da usmena historija ne može zanemariti pisane izvore i da treba integrirati pisane i usmene izvore.

događajima, dok su svjedoci, odnosno usmeni izvori povezivali ta dva događaja. Dakle, još je jednom naglasila M. Verginella , historiografija treba suočiti usmene i pisane izvore te provesti njihovu komparaciju, što mediji međutim ne čine.

1961, o čijem je suđenju pisala Hannah Arendt (Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla, Zagreb 2002). M. Verginella spomenula je i talijanskog povjesničara Davida Bidussu, koji se također bavio pitanjem Holokausta i usmenih

muzeja Kuća terora u Budimpešti. Uz navode o vezanosti usmenih svjedočanstava za emocije i subjektivnost, M. Verginella je zaključila da se slovenska historiografija uglavnom nije suočila s usmenom poviješću pa je izostala i njezina

izvori nisu neproblematični jer su se, kao što je poznato, fotografije namještale. S obzirom na vizualne izvore, M. Verginella je istaknula da posljednje tri godine predaje o upotrebi fotografije, te da je i u ovom slučaju, kao i u primjeru usmenih

emisijama, u kojima, na primjeru talijanskih diskusija, uglavnom nema sudjelovanja povjesničara. M. Verginella napomenula je da su primjerice francuski povjesničari još uvijek zadržali prisutnost i određeni status u njihovim

može podrazumijevati njihovu reduciraniju upotrebu. Međutim, kao što su pokazali autori o kojima je govorila M. Verginella , usmena historija omogućava da dođemo do nekih skupina koje tzv. velika povijest ili neki službeni narativi

razmišlja. Drugi aspekt o kojem bih htio nešto više reći je pitanje uloge povjesničara u dokumentarnim emisijama. M. Verginella je istaknula da oni u Sloveniji uglavnom nisu prisutni u njima, ali meni se čini da problemi nisu izbjegnuti ni kad

koliko prostora dati kojem povijesnom glasu, ima određenu tezu koju razvija itd. Svakako da, kao što je rekla M. Verginella , izostajanje povjesničara iz dokumentarnih emisija znači i izostanak teorijske refleksije o naravi usmenih izvora

povijesnih izdanja pod vodstvom Ivana Žagara, u sklopu kojeg su tijekom 2012. predstavljene monografije Marte Verginelle , Dina Mujadževića, Hrvoja Klasića i Alojza Štokovića nastavit će se i u 2013. te je za travanj predviđeno