bi htila, od njega pameti, jer je brige sila, ne može oteti. Višje ona š njime jest neg sama sobom, - načinom ću time i ja biti s
svima; što diše, to samo od života ima. Sad opet zašutim, i da višje nije od po noći ćutim, koja ura bije. Sad mislim: stvar nije
i danka, o zoro, nemoj mi srdašca kinit, sini skoro Ali višje puta većma je moguća rič oštra i ljuta neg molitva vruća. San
? Kada munja sine, njezina jest slika: skaže se i mine. Još višje tamnosti, ako ću reć pravo, nego od jasnosti imaš, svita
hoće službe slatko razgovorne anđeoske družbe. Što bi višje rada? Ah, nisu li ljudi, izvan njega kada dobro traže, ludi?
je li priko mora pustoš moga stana? Od vas sam daleko. Tko još višje pita, istinu mu rekoh, da sam izvan svita: priko njegvih
godina za pticom jest hodao, i razmišlja radost nebesku. Višje puta kao zanešena šutim, kakov mu je dao Bog glas, misleć
s pametjom ukrade. Ako li to reći mogu, jer se smišljam na višje , što steći vrstna sam, razmišljam; što u raju sluša, kad se s
manu, dade tebe istoga dušam našim hranu. Što ja mogah želit višje neg tim darom srce razveselit prid blagim otarom? Kakvu
, početi. Kad žarko i vruće na podne uziđe, srce mi goruće višje k Bogu iđe; kad u večer zajde, da mi Isus sviti, da ga srce
kiša pada, velim: "Suze puste, gdi ste?" - jošter rada da su višje guste. Velim, kad niz brdo led rastopljen teče: "Što se u
krmu sila, pala jadrna jest jela. Buka je, plač, praska, višje ufanja nije, raspuknuta daska smrt vodenu pije. Vidla sam
, mlogo duša smakne utopljenje vično Mlogo lađa more, ali višje ljudi brez prave pokore potopi svit hudi. Srićan, vitri
li probudi, grišnika gluhoga trubljom strašnom budi. Užge višje puta pravde vične plamen, srca otvrdnuta da rastopi kamen.
mučno, bogati, i zato na rajska naučno nije vrata zlato. Ah, višje sirota, s kima se svit stidi, krstjanskih dobrota put