sa primićurima na čelu. Ovdje na čelu džemata redovno stoji knez. Ustanova primićura rijetko se spominje. Od ostalih vlaških ustanova nailazi se na ponekog katunara. Da li je on bio u ulozi primićura teško je zaključiti. Veoma rijetko se spomene

, a to je da je organizacija vlaha u Hercegovini bila usitnjena na džemate koji su predstavljali knežine. Što se tiče vlaških staništa, zimskih i ljetnih ispaša, vidi se da su ona postojala na raznim stranama ondašnje Hercegovine. Moglo bi se

vojna krajina (granica) tj. nastajanje razgraničenja i zaokruženog teritorija išlo je zajedno s odredbom o važenju Vlaških statuta (" Statuta Valachorum ") 1630. koje su doseljeni Vlasi dobili od Ferdinanda. Dotad Varaždinski generalat

generalatu, u dijelu krajine između Drave i Save, ali su se njima kasnije služili i svi drugi Vlasi. Cilj je Vlaških statuta bio stavljanje Vlaha pod nadzor dvora, uz ostavljanje prividne autonomije, iako je nekadašnja vlaška

pašaluka dobila autonomiju sa svim jebenim ustancima, a Bogumili bošnjačke vere se žestoko borili protiv ovih vlaških uzurpatora osmanskog carstva dokle god su mogli E kad su videli da su preterali u branjenju onoga što ni sultan više ne

njegovih doseljanja vamo i o čistoći hrvatskih katolika i muslimana u odnosu na njih Onda, dokazivao je pomoću naziva " vlaških " plemena koji su šatro doselili u 14. veku u Hercegovinu da oni nemaju veze sa njegovim katoličkim i muslimanskim

je da dolaziš sebi, jer ja na drugo nisam ni mislio, osim na to što navodiš pri kraju svog posta. Drago mi je što se kao dite vlaških korijena osjećaš građaninom Splita, jer su i moji korijeni 40 - ak kilometara od Splita, ali sam također ponosan na svoj

je započeo 3. listopada 1577. Pred Božić Turci se vraćaju pod Gvozdansko s velikom vojskom (5,000 osmanskih vojnika i vlaških martoloza) i tisuću bosanskih obkopara. Grad je branilo posada od tristo rudara iz predgrađa Jame i hrvatski

Ručevića. vlaških imenskih osnova u osobnim istragama zanimljiva i važna. Donosimo osvrt Božidara Ručevića.

na crne Vlahe, koji se već pod imenom Nigri Latini spominju u Ljetopisu popa Dukljanina. O sredovječnim kretanjima vlaških stočara na području Dinarskih planina zna se relativno malo. Teško ih se može pratiti vremenski i prostorno, jer su

oko Slanog kraj Dubrovnika. Svakako, da se u vjerodostojnost ovih podataka nemože sumnjati, međutim pri tumačenju vlaških zimovnika u primorju treba voditi računa, da su u srednjem vijeku vlaški stočari bili nomadski narod, bez stalnog

s rijetko viđenom erudicijom, od djetinjstva u kojem je rastao do studija u Beču, pa do njegovih, kako je to govorio, vlaških korijena koje nije gubio i koji su mu darovali autentičnost u djelu koja se rijetko viđa. Prikazan je i njegov odnos

iz Poljane su pobjegli, a u njihove su kuće Turci doveli pravoslavne Vlahe. Do 1680. godine okupilo se u Kapelni 36 vlaških porodica. U godinama protuturskih ratova krajem XVII. stoljeća ovdašnji Vlasi su pobjegli daleko na zapad sve do

kakve NDH. To i ne čudi, s obzirom da Srbi kao narod ne postoje i da su skup divljih, kasnije poturčenih, plemena (najviše vlaških iz Rumunjske) koncentriranih oko beogradskog pašaluka...

mnogo materijalnih kulturoloških ostataka. Od 15. stoljeća, nakon dolaska Turaka, počinju migracije većine vlaških plemena na zapad, pa tako i Ćića.