rujna 1948., pod novim nazivom Društvo svećenika sv. Ćirila i Metoda u Pazinu, poslije u crkvenim krugovima nazivani ĆMD ili ĆMD-aši. Za predsjednika društva izabran je Božo Milanović. Pravila društva prihvaćena su na sastanku hrvatskog

S obzirom na tu odluku, Milanović je pismom od 17. listopada 1950. zatražio od biskupa Nežića da dozvoli da se Istarskom ĆMD priključe svećenici Dubrovačke biskupije, jer za to imaju odobrenje svoga biskupa. No Nežić je u odgovoru od 18.

zapravo omogućio Društvu nastavak djelovanja. Tim je Nežićevim potezom, potvrđena suglasnost i ostalih biskupa, da ĆMD u Istri može djelovati, ali se nije smio širiti u druge biskupije, niti su svećenici iz drugih biskupija mogli biti

biskup Pavao Butorac objasnio je biskupu Nežiću da kod odobravanja svećenicima Dubrovačke biskupije učlanjenje u ĆMD , nije znao za Nežićevo ukidanje 1. paragrafa pravila ĆMD. Uvidjevši jedinstven stav biskupa u svezi s navedenim

odobravanja svećenicima Dubrovačke biskupije učlanjenje u ĆMD, nije znao za Nežićevo ukidanje 1. paragrafa pravila ĆMD . Uvidjevši jedinstven stav biskupa u svezi s navedenim problemom Milanović se pokorio odluci i odustao od primanja

odluci oštro usprotivio u pismu biskupu Nežiću, nudeći i svoje povlačenje. No, s obzirom da Nežić nije zabranio rad ĆMD-a , Milanović se primirio i nastavio s vođenjem udruženja.

da je nekad djelovao protiv talijanskih biskupa za interese Jugoslavije, a sada se ne želi oduprijeti Nežiću u svezi s ĆMD-om . Milanović je na to kazao da se u pitanju talijanskih biskupa radilo o obrani nacionalnih interesa a da se u pitanju

. Milanović je na to kazao da se u pitanju talijanskih biskupa radilo o obrani nacionalnih interesa a da se u pitanju ĆMD-a radi o vjerskoj stvari, braneći Nežića da mora postupati u skladu sa odlukom Biskupske konferencije. Istaknuo je da

radi o vjerskoj stvari, braneći Nežića da mora postupati u skladu sa odlukom Biskupske konferencije. Istaknuo je da ĆMD ne može popustiti u svezi s učlanjenjem u središnje hrvatsko udruženje, jer mora poštivati odluku biskupa.

je plan mjera, prema kojem je trebalo nastaviti razgovore s Božom Milanovićem, i pojačati akcije među članovima ĆMD u Istri.

na poticaj Sekretarijata unutrašnjih poslova i vjerske komisije. Komisija je bila zabrinuta zbog istarskog ĆMD-a kojeg su biskup Nežić i mons. Milanović postavili kao protutežu Društvu katoličkih svećenika Hrvatske. Kod

stvaranju antagonizma između višeg i nižeg svećenstva. ĆMD-a Milanović je sa suradnicima 4. prosinca 1958. posjetio Komisiju za vjerska NR Hrvatske, s ciljem da se odnosi

ipak učlane u zagrebačko udruženje, kazao je da bi to dovelo do raskola među istarskim svećenstvom. Na prigovor da ĆMD ništa ne radi, kazao je da ne može ni raditi kad mu vlasti onemogućuju da radi, naročito onemogućavanjem tiskanja

za vjerska pitanja NR Hrvatske u izvješću IV Sabora NR Hrvatske u prosincu 1959. istaknula je problematiku djelovanja ĆMD-a u Istri i mons. Milanovića. Tako je u prilogu navedenom izvješću dostavljeno i izvješće o njegovoj djelatnosti i

NRH, učlane i svećenici iz Istre, nije bilo nikakvih većih rezultata. Postavilo se pitanje da li dozvoliti i dalje rad ĆMD-u u Istri i socijalno ga osigurati, ili donijeti zabranu o njegovom daljnjem radu. Partisko vodstvo iz Pule smatralo je