pod oblake. Ovaj papir je moja morska zelena baršunasta dubina, bez dosadnog svjetla, bez ćuha od vjetra i od čovječjeg glasa. Ovamo se spuštam ispred tvrdog, poluživotinjskog pogleda onih

Židovskog groblja, jedan na Marjanskim vratima, petnaest na platou Vidilice Plus tehno. A ni ćuha bave, pa smo Svemir i ja pobjegli k njemu u kuću. Kad su stari Slaveni razorili Salonu, ondašnji

osjećao u svemu jednak s dječacima, s kojima sam trpio istu žeđu. Podne je bilo već prošlo. Ni ćuha vjetra, a sve naokolo peče, gori i žedni.

se u njoj »ne čuje« (ne osjeća) vjetar. Kad jedra tužno vise na jedrenjaku, to je zato što nema ni ćuha vjetra, pa je zrak potpuno miran (»stoji«). Promjeni č u ć (ćuh, ćuhtati i sl.) kumovala je i

i meditacijon bavi dvadesetak godin ćuha . Špaher na drva spojen je na centralno, da se otočna bura more priživit ka u škufiju. Cila je kuća

valovi, a nad božjim vodama zamre srebren glas zvona sa božje crkvice... U sobi i opet muk - ni ćuha , a večernji se mrak medeno talasa. Kamenski ispije nadušak času burgonjca i baci se nehajno na

bavi savjetovanjem u medijima ćuha s mora što je dolazio kao posljednji prijazni pozdrav užarenog dana, »laku noć, patnici.

bilo jedino pogonsko sredstvo, često se dešavalo da su brodovi dana i dane stajali na moru, a ćuha vjetra niotkud. Mornari, inače praznovjerni, ne bi tada ni riječi izustili, već bi sve mimikom

mu kavu s mlijekom i krišku hljeba. Vani je ležao i bjelasao na suncu debeli snijeg, vjetra ni ćuha , a u zagrijanoj čistoj sobi širila se blaga svjetlost. Čim je ušao zapovjednik, čauš ga odmah

, kao mlada, bolesna ružica. Evo, na ovoj neizmjernoj crnoj vodi koja ne poznaje žubora, ćuha od vjetra i od ljudskog glasa, na vodi ovoj svečanoj kao smrt i kao vječna ljubav, stoji naša

uz strune, da positni glas egeda. I eno sad se povija oko Đuke i tiho, tijano, od najtišeg tiše ćuha , svira narodnu pjesmu, mutnu ko jesenje kaljave vode, tešku ko olovo, žalosnu ko umiranje...

razlila, u iglicu konac vidiš udjeti, pusto kamenje istiha sjaje i istiha diše. Noć bez ćuha vjetra, bez lepeta šišmiševih krila. Zastava se tužno objesila, a izmučen pijevac od sebe

način; zaklonila se u sjenu od kuća, jer je sunce bilo već visoko i počinjalo da žeže. ćuha vjetra u tišini drage.

prtljagu i daje znak da predahnemo i nešto prezalogajimo. Zrak je svjež, ali vrlo miran; nema ni ćuha da zašumori u hvojama tihe šume. Proplanak je vlažan od obilne slane, pa se dobro omotamo

onuda prošli. Kiša je sipila, u klancih sgusnuo se vlažan zrak, težak, ukočen, jer odnikud ni ćuha ni zuka. Iz šume širio se vonj trula drva, hlad probijaše iz guštara i iz razpucanih stiena,