obrazovaniji i mislili svojom glavom. Teško je ne čitatelju objasniti čitateljevu glad za knjigom, njemu je smiješna čitateljeva strast za čitanjem. Ono što čitatelja najviše veseli jest kada u knjizi otkrije i pronađe potvrdu za vlastita

djelu može prepoznati sebe, neku blisku osobu ili neko vlastito intimno iskustvo. Priča / pjesma / tekst počstaju dio čitateljeva unutrašnjeg univerzuma, dio njegove ličnosti, jer pobuđuju maštu, izazivaju emocionalne reakcije te pružaju

knjige, ali i kako bi ljude osvijestila da nova autorska imena ne mogu opstati u književnosti ukoliko im nedostaje čitateljeva pažnja.

jest nego da takvo uzbuđenje predstavlja u kontinuitetu sa svim ostalim aspektima života (pripovjedačeva, piščeva i čitateljeva ), a ne kao neku vrstu prekida s njima. Tu čak ima i malo komedije, jer Marr mora objasniti tragove orgije u stanu svom

smoga svijeta i postoje same za sebe, potpuno bezazleno bijele u svojoj nevinoj okrutnosti kojom se lako lijepe u album čitateljeva sjećanja.

spojila te naše razdvojene svjetove. Čitateljeva očekivanja nisu iznevjerena. Lirski subjekt, dapače, opasno konvergira autorskom... Je li to rat ili pakt? Opet

da se jedna kraj druge nađu dvije glave koje su presudne za život knjige: njegova, piščeva, u kojoj je knjiga i nastala, i čitateljeva , u kojoj se ta knjiga realizira kao umjetničko djelo. Opaža k tome da i sam govori s više žara i da ima više ideja nego inače

odslužene kazne. No ima li pravo i na blagonaklonu treću stanicu Večernjeg lista?, pita čitatelj.Izravne odgovore na čitateljeva pitanja mogu dati samo članovi glavnog uredništva, a ne ja, zastupnica čitatelja, koja nema ovlasti miješati se u

krivca iz ranijih slučajeva s ubojstvima u ovom romanu bez očiglednih asocijacija zapravo je razvlačenje čitateljeva povjerenja do točke puknuća.

ne ponašaju. Naročito prema starijima, za svoje traže pažnju, a sami se toga ne drže. Stavit ću postrance one dijelove čitateljeva pisma u kojima se slažemo, poput zaključka da se sa životima nas običnih građana ne trebaju puniti novinski stupci,

objavi. Kako je napisan, tekst nije ni za jednu Večernjakovu rubriku, pa ću ga, eto ja ovdje, dijelom objaviti jer je čitateljeva želja da nas potakne na razmišljanje i diskusiju. Mene jest.

, idemo redom. Najprije kaže (u dobroj novinarskoj tradiciji da početak mora biti bombastičan kako bi se zaokupila čitateljeva pozornost): Ostvare li se ambiciozni planovi zagrebačkog rektora prof. dr. Alekse Bjeliša i njegovih najbližih

novih generacija. Naime krivnju za mnoštvo razrušenih čitalačkih piramida Autor vidi u zanemarivanju čitanja i čitateljeva prava na individualnost pred knjigom, u akademskom pristupu književnosti koji glorificira pisanje, namećući

i to je, dakle, vjerojatno simptomatično. Spivakova piše zgusnuto, odnosno, pretpostavlja mnoga prije stečena čitateljeva znanja nešto što je neizbježno ako imamo na umu činjenicu da uopće ne možete iznijeti sofisticirani argument ako

novinarstva u kojemu je autor namjerno nevidljiv, ono što je napisano na blogu može se čitati jedino kroz filtar čitateljeva prethodnog znanja o autoru. Budući da se postovi od jednoga dana nastavljaju na pitanja koja su otvorena ili