je nastao ukrštanjem planinskih vukova, jer je čoveku bio potreban nesavladiv saborac, a svojom beskrajnom odanošću akita inu stekao je poverenje ljudi, toliko da im čak čuva decu
odanošću akita inu stekao je poverenje ljudi, toliko da im čak čuva decu akita inu počela je pre pet stotina godina. Kataši je sedeo u svom domu i pokušavao da nađe način da ponovo stekne zvanje barona
i, boreći se za njegov život, zaslužiće čast koju je u prethodnom životu izgubio. I danas se veruje da u telu svakog psa akita , kako se danas zove ova rasa, stanuje duša samuraja .
, kroz užase ratova, od istoka, preko Evrope, pa sve do Amerike gde je, u ovom veku, došlo do stvaranja srodne rase pasa akita . Mase koje su uvek tražile zabavu u nju su uključivale i ove pse. U Japanu 19. veka to su bile borbe pasa. Trošene su
vrste koje su služile samo za borbu. One otpornije preživljavale su do sledećeg dana, a manje srećne ... akita inu smatraju jednom od najlepših rasa .
Naš pas samuraj morao je da čeka 1931. godinu i novi zakon po kome je i on upisan na ovaj spisak. Tada je dobio sadašnje ime , akita inu veliki pas. Zabranom borbi pasa i donošenjem novih zakona nisu se završile teškoće za akite. Drugi svetski rat se
ostalo je u senci izgubljenih ljudskih života i malo je poznato da je ostalo svega dvadesetak čistokrvnih akita koji su preživeli rat, i to zahvaljujući svojim hrabrim, i bogatim, gospodarima .
. Uši su pravilne i šiljate, imaju tamnosmeđe oči, šape nalik mačjim. Krzno je gusto i štiti ih od vlage i hladnoće. Pravi akita inu, japanski, postoji u samo pet boja: crvena, boja laneta, susama, siva i bela. Sve druge nijanse znak su mešanja i
kasnije može da stvori nevolje . akita , i ova je potkovana nekom pričom i vezana je za neverovatnu Amerikanku Helen Keler koja je uspela da savlada naizgled
putovanja, 1937. godine, prvi put se susrela s akitom i odmah poželela da ga ima. Nijedan pas na svetu, osim akite , nije u stanju da razume osećanja svog gospodara, bio je Helenin zaključak. Ubrzo su svi želeli da imaju jednog takvog
agrikulture na Tokijskom univerzitetu Hidesaburo Ueno odabrao je, jednog dana 1923. godine, za ljubimca štene akite i nazvao ga Hačiko ( hači osam, ko princ ). Hačiko je rastao i postao veoma vezan za svog gospodara. Jedna od stvari koje su
, istoimeni japanski 1987. i, verovatno gledaniji, holivudski Hačiko, priča jednog psa 2009. godine. Dresirani pas akita i glumac Ričard Gir dali su priči o ovoj rasi još jedan obrt, a staroj legendi o Katašijevoj borbi s medvedima podarili
ukrštanja koja se u međuvremenu desila znači da bi bilo pogrešno bilo koju modernu rasu zvati "starom" . Akita , Avganistanski hrt i Šar-Pej, koje se nazivaju "starim rasama ", nisu ništa bliže prvim domaćim psima od ostalih rasa ,
dva krasna psa i Putina koji se rukuje sa Dačićem. Na tim fotografijama se ne zna ko izgleda srećnije, bugarski ovčar , akita inu ili naš premijer. Ivicu Dačića je razgalio oproštaj koji je dobio od velikog slovenskog brata, oproštaj jer smo
pronašli način da iskoriste srpske otpatke. Institut za rudarstvo i metalurgiju u Boru i japanski univerzitet Akita ustanovili su da je moguće izdvajanje bakra iz starog borskog jalovišta, što je i ekonomski i ekološki dobro .