smrti, dok je njegova učenica i štićenica Amanda sada ta koja postavlja pravila igre. No, kao što detektivka Kerry sjajno opaža, kada je u pitanju prvo ubistvo u filmu, Jigsaw je promenio obrazac u njegovim zamkama - niko ne može da preživi, pa čak i da uspe da se oslobodi iz zamke . Amandinu igračku .
. Pre pisao sam joj odgovarajuću medicinsku terapiju i ishranu bo ga tiju omega-3 masnoćama ( koja može da pomogne i u slučaju depresije i ulceroznog kolitisa ) i naložio da prestane da pije Advil i slične lekove protiv bolova i upalnih procesa. Dve nedelje kasnije, Amandini simptomi upale debelog creva su se u velikoj meri ublažili, ali je sada imala problema sa glavoboljama, naročito kada je prestala da pije Advil. Postalo je jasno da moramo naći još neke načine da izlečimo Amandinu depresiju, načine koji prevazilaze antidepresive koje je tada uzimala. Rekao sam joj da prihvati stil života ukratko opisan u ovom i u prethodnom poglavlju ove knjige. Nakon mesec dana, Amanda se toliko osećala bolje da je prestala da uzima lekove protiv depresije. Ja obično čekam da prođe četiri do šest meseci od početka primene novog načina života pre nego što pokušam da uklonim većinu lekova koje je neko godinama koristio u lečenju mentalnih bolesti. Amanda je bila toga
pseudorealističkih težnji. Bojana Stefanović, na primer, igra sa vidnim naporom, neprirodno i ukočeno, ali ne sa konceptualnom neprirodnošću koja bi bila metafora, oznaka za otuđenje i promašenost života lika. Njena igra ne izlazi iz okvira jednoznačnog, lažnog realizma i zato nije ubedljiva. Sa druge strane, Olga Odanović ( Amanda Vingfild ) i Mihailo Lađevac ( Džim O Konor ), izabrali su funkcionalniji put artificijelizacije. Olga Odanović je prodorno oblikovala Amandinu upornost da se odupre bespovratnom tonjenju u živo blato njenog života, zato što igra prevazilazi lažnost pseudorealizma, poseduje nijanse dobro promišljene grotesknosti. Mihailo Lađevac takođe uverljivo izražava složenost lika jer diskretno ističe njegovu tajanstvenost, kroz blage tonove apsurda. No, u kontekstu cele predstave koja je scenski štura, napori Odanovićeve i Lađevca nisu do kraja funkcionalni .
Više od života govori o tome kako je bilo živeti 70 godina sa etiketom kćerke ratnog zločinca. Ovo je lična ispovest žene kojoj je životna misija bila da rehabilituje oca i da posmrtne ostatke članova porodice prenese u porodičnu grobnicu na Oplenac. Jelisaveta Karadjordjević govori o tome kako je boriti se sa predrasudama, živeti na petom spratu bez lifta, progovoriti srpski jezik sa 50 godina. Priča i kako su je pre 22 godine, kada je prvi put došla u Srbiju prepoznali kao Amandinu majku jer joj je ćerka glumila u tada poznatoj Dinastiji, ali i tome da li će tražiti povraćaj oduzete imovine. I posle svega kaže da nikoga ne krivi i ne mrzi: Prošla sam veliku bol, ali to mora da ode. Volim da sam hrabra i srećna, to je moj moto .
sve njene vršnjakinje. U to vreme nabavila je veb kameru kako bi se družila sa prijateljima i upoznala nove ljude. Tada je napravila kobnu grešku - slikala se u toplesu. Godinu dana kasnije preko Facebook-a javio joj se čovek koji je nekako došao u posed njene fotografije u toplesu. Pošto Amanda nije želela da ima ništa sa njim, on joj je zapretio da će poslati fotografiju svima. Znao je sve o njoj, njenu adresu, u koju školu ide, ko su joj rođaci i prijatelji. I ispunio je pretnju . Amandinu fotografiju prosledio je svima, a na Facebook-u je registrovao profil i za profilnu sliku stavio fotografiju na kojoj je Amanda obnažena. Usledilo je vršnjačko zlostavljanje, promena škole, depresija, droge, alkohol, a sve se na kraju okončalo samounistvom nesrećne devojčice .