u domenu drame i pozorišta. Beketovom dramom Čekajući Godoa, označava početak tzv. pozorišta apsurda. Groteskno poigravanje sa ljudkim likom, koji
sadašnji maturanti, za ovu priliku je pripremila predstavu,, Kraj partije. Ovaj naslov vas može zavarati da se radi o Beketovom komadu, ali iako se u predstavi pojavljuju dva dijaloga iz,, Ćelave pevačice E. Joneska, ipak je apsurd prevladan
Beketovih strogih pravila i instrukcija vezanih za forme ovih komada, ali da takođe u što većoj meri ostanemo dosledni Beketovom stilu i dominantnoj atmosferi i emociji prisutnoj u ovim (ali i drugim) autorovim delima. Razlog iz kog smo se odlučili
ovaj roman korenspondira sa po vremenu nastanka srodnim mu Foknerovim romanom Dok ja ležah na samrti, ali i sa Beketovom dramom Tada niz fragmenata koji pripadaju glasovima desetine junaka od kojih su u trenutku pripovedanja svi već mrtvi
demonstraciju vokalne tehnike, scenskog pokreta i ostalih pomoćnih veština ili balet. Beketovom Kraju igre ne pada mi na pamet da kažem da te pantalone više nisu pantalone, s obzirom na svet koji je okolo. Ako nema
je najbolje morao znati Dostojevski i njemu slicni velikani u umetnosti i filozofiji, oliceni u Ivanu Karamazovu ili Beketovom Godou, ili ' ' junaci ' ' de Sadovi, Kamijevi, Sartrovi, Sioranovi....
: reditelj je Emigrante tretirao realistički. U komadu koji oscilira u pravcu groteske ili univerzalne alegorije u Beketovom stilu pre svega je tražio istinu života: društvenu i psihološku istinu. Ostavljao je ono što je komedijsko ali je
Semjuela Beketa. Dok sam čitao ovaj divan komad, bio sam fasciniran dvema stvarima: zvučnim aluzijama i opisima, kao i Beketovom vremenskom logikom, kretanjem napred i nazad kroz vreme. Pokušao sam da inkorporiram ove ideje u sopstvenu muzičku
engleski (maternji) jezik postao dovoljno tuđ da bi mogao da mu se vrati. Očito, i tu, u carstvu jezika (jedinom Beketovom carstvu?), progovara vrhunsko načelo asketizma: načelo tuđeg kao bezuslovnog uslova dobra. Zato sam u njemu video
oko nas, čitamo o preljubi Ane Karenjine, o mučnini Sartrovog Rokantena, o besmislenom ubistvu Kamijevog Mersoa, o Beketovom čekanju Godoa ili Raskoljnjikovu Dostojevskog. Ako ovi naslovi i jesu samo prolazni trenutak u životu onih