i Stern, Kafka i Muzil, Žorž Perek i Robert Bolanjo , Džon Kuci i Zebald, Danilo Kiš i Klaudio Magris
prevodu Igora Marojevića, Roberto Bolanjo četvrti roman u petoknjižju posvećuje žena
akcije Bolanjo , prvi klasik 21. veka >
dosadašnjeg toka dvadeset prvog veka. Roberto Bolanjo (1953 2003) i njegov opus najnoviji su dokaz da
su sudbinu imala samo dvojica pisaca: Zebald i Bolanjo . Obojica su umrli mladi i makar je obojici slava
slave začinjale u Parizu. I do nas su Zebald i Bolanjo došli preko Amerike; uglavnom su, naime,
po pravilu donese dobitak. Cijelog svog života Bolanjo je sebe smatrao prvenstveno pjesnikom, a i
je USA, a stih ide ovako: tamo je sloboda kip. Bolanjo je počeo pisati prozu samo jer se ona bolje plaća
njegove generacije. Iako rođenjem Čileanac, Bolanjo je od petnaeste godine s porodicom živio u
objavljene 1998. godine). Godine 1977. Bolanjo se preseljava u Evropu, tačnije u Španiju, gdje
kraja života. Bolanjo isprva uglavnom živi što bi rekao Pol Oster hand
s novčanim nagradama koje nisu zanemarive. Bolanjo je učestvovao na takvim konkursima, a kad bi
kojima književnost ne znači ama baš ništa, Bolanjo je u sebi spojio evropskog i (sjeverno)
krugova, te su im i opusi razuđeniji i bogatiji. Bolanjo je zaista uspio združiti ove dvije paradigme,
romana u naslovu ima riječ dio, baš kao da je Bolanjo , kako je primijetio neki od američkih