pakao na koji se u svojim pismima žalila Marina Cvetajeva , čija sudbina nikome ne bi trebalo da služi kao
koliku je Kiš "dobio ocenu" za genijalan prevod Cvetajeve , Apolona Grigorijeva, Bloka, Brodskog,
. (To se dešava tako retko, tako nikad, Marina Cvetajeva , bar je ona to znala.)
a zaboravljaju Osip Mandeljštam i Marina Cvetajeva , neguje se kult Hitlera a zaboravljaju Bruno
elemente autobiografske proze Marine Cvetajeve . U centru pažnje posebno su se našle sledeće
autopoetički sistem značenja putem koga Cvetajeva , pripovedajući o svome detinjstvu,
svojim doživljajima mitova o Veštici i Đavolu, Cvetajeva koristi kulturološki subverzivna značenja
principa u ljudskoj zajednici. Osim toga, Cvetajeva zastupa i potrebu priznavanja jednog
muškog i represivnog. S druge strane, Cvetajeva umetničko stvaranje doživljava kao prostor
Desanke Maksimović, Ane Ahmatove i Marine Cvetajeve .
antigrađanskom nepokornošću jedne Marine Cvetajeve .
svoje prezime i svoju decu Tako je, verujem, Cvetajeva volela Rilkea
Jesenjina u njegovom Crnom čoveku. Ni Marina Cvetajeva , ni Ana Ahmatova, nisu nisu unele u svoju
prezentovano. U jednom pismu Rilkeu Marina Cvetajeva kaže za Pasternaka: "On je najveći živi pjesnik
dečiju predstavu je 100 dinara. Cvetajeva i Kami, a na drugom Pol Oster