koji bješe stražar od jezera, zauzda ga cvijetnijem v ' jencem, svega prekri zlatnom paučinom. Ja rukama kitni v ' jenac uzmem, a labudu sjednem na ramena; vila trepnu i hitro poleće, labud za njom od sokola brže. Zableštaše oči od brzine, te ne mogu ništa vidijeti dosim vrha visokog Lovćena i pred sobom bogom posestrimu đe trepeće krilma uprav k njemu. Ne bi dugo, ka napitak vode, doletimo u vrh od Lovćena, nad najvišom gredom i liticom, na široku ploču od mramora, pred pećinom cvjećem okićenom koju oko drugo ne pogleda sim sokola jali gorske vile jal ' slijepca i vješta guslara. Vila uđe u kitne dvorove, mene reče sjeđet pred pećinom, pred njom sjeđet dok pojanje čujem. Malo prođe dok sta glasak zučat; tad uljezem brže u pećinu. Kako prođem prag i vrata iste, povede me nešto nevidimo i sjedne me na mjesto pogledno, no zakrito cvijetnom zavjesom. Kako sjednem, zavjesa se diže, otvori se prostranstvo pećine: tri je topa prebacit ne ćahu. Ah, pećina zvati se ne
po svim ' kraljevinam, I ostalim, drugim Carevinam, Svaka svoim putem ponapose, Trubom trubeć ' Srbsku slavu glase; Treće pletu Petroviću knjazu, Velikome voždu i vitezu, Zlatoperni vjenac lovorični, Za njegovo vitežtvo prilični, I vojvodam Srbskim na sve strane Zlatoperne lovorične grane, Što je, pobre, pofala i dika, Za svakoga Srbskoga vojnika, Jer se lovor zlatni ne prodaje, Nego samo zajunaštvo daje. A ostale svekolike vile, Eto su se u kolo skupile, Različitim cvjećem nakićene, I slobodnim licem ukrašene, Po Srbiji zemlji kolo vode, I vesele pjesme proizvode Na pofalu prvog Načalnika I svakoga veteza vojnika, I na radost Srbskome narodu, Koi danas uživa slobodu Pod krilima velikoga Cara, Od sjevernih strana Gospodara; Al vitezi kola ne gledaju, Nego lica znojem umivaju, Želeć ' dalje progoniti Turke, I vitežke krvaviti ruke, Preko Bosne i Hercegovine Da se s Crnom Gorom sajedine, Kojanoje, pobre, od starine, Među Turke i među Latine, U
ŽKK Čelik Zenica u medijima . cvjećem ali nije nam omogućeno da im iste bukete i uručimo .