nesumnjivo iz osećanja potrebe ne samo da uživaju u pesmi, nego da i sami postanu njen predmet. Za Dedagu
čini mi se i žile mu po rukama presušuju. Kijametski dan to je smak svijeta. Ovo je dobro odgovara mu Dedaga
jasnija, te je svako u njoj poznavao sliku muslimana. Pričaju da je Smail-aga Čengić a naročito njegov sin Dedaga
prostirao serdžadu i klanjao. Posle molitve uvek bi ostavili po žutu medžediju ili dukat kao prilog crkvi. A Dedaga
dostojanstvenici plemena Čengića, kao iz ratova sa Crnom Gorom poznati Derviš Paša, od naroda prozvan Dedaga
zapaljivali kamenjem da niko spolja ne bi mogao u selo ući. Pričaju da je na prevaru u selo ušao 1862 g. Dedaga