istraživanjima koja pokazuju da politička uverenja ne nastaju kao racionalni izbor i proizvod argumentovane deliberacije , već da su posledica emotivnih stavova ličnosti, stavova koji nemaju nikakve veze s politikom.
rešenja (iako ih različite etičke zajednice prihvataju iz neidentičnih razloga), ostaje otvoreno pitanje dosega deliberacije . Naime, komunitaristička, kao i republikanska kritika često ističu da uzrok odsustva rasprave leži u bitnim
akcija koje imaju za cilj ostvarenje nekog opšteg dobra. Ova aktivnost usklađivanja delanja, uz primenu deliberacije , može se nazvati politikom u širokom smislu koji koristi MacIntyre. Politička praksa je, prema tome, praksa »višeg
u širokom smislu koji koristi MacIntyre. Politička praksa je, prema tome, praksa »višeg reda«, njeno je dobro u deliberaciji oko prakse same. Politika ima posebno mesto među praksama zbog njene uloge kao uređujuće i usklađujuće prakse, ona je
vrlo decidno određuje koje se zajednice mogu posmatrati kao političke, odnosno u kojima je ostvariva smisaona deliberacija . Bilo da se radi o farmerskim zajednicama, zajednicama ribara u Novoj Engleskoj, Waleskim rudarskim udruženjima sa
nje. Zajedničko raspravljanje o opštem dobru čini ovo raspravljanje političkim. Zajednice stoga moraju da obezbede deliberaciju i neposredan kontakt izabranih zvaničnika i biračkog tela: »() ova lokalna tela su sada jedina mesta u kojima
može biti uspostavljena, politička zajednica kojoj je u velikoj meri strana politika nacionalne države.« [ 30 ] Deliberacija je takođe nužna i zbog toga jer alokacija resursa neophodno zahteva političko odlučivanje oko prioriteta razmene,
diskriminaciju. Čak i kada se zajednica odobri kao ispravna i etički prihvatljiva, aristotelovska pozicija zahteva deliberaciju , odnosno praktičko promišljanje koje treba da objasni na koji način norme zajednice treba primenjivati. No, povrh
birokratske i menadžerske elite; drugo, usled same veličine i kompleksnosti, u njima je mogućnost za kritiku i deliberaciju znatno omeđena, pošto njima nedosataje adekvatan javni prostor za neometanu debatu, a time i za smislenu samoupravu
jedino takva država može da obezbedi jednake resurse, neophodne po mogućnost ozbiljenja zajedničkih vrednosti i deliberacije svakog člana društva. No MacIntyre pokazuje da je racionalna rasprava neostvariva u pogledu države. Ukoliko bismo
nije moguće rešiti u okviru zajednički prihvaćene etičke koncepcije. Ukoliko, pak, prihvatimo da je o ovim pitanjima deliberacija moguća, pa čak i nepohodna, onda je osnovno pitanje modusa, odnosno pitanje na koji način, sa kojim sredstvima i kojim
raspodele, odnosu jedne zajednice prema drugima ili o individualnim pravima i dužnostima u okviru države. Deliberacija je takođe način na koji etički projekat određene osobe, skupine ili zajednice može da ima uticaj na moralitet
prema svakom drukčijem načinu života i teže prihvatanju ne pitajući za cenu. Stoga su takve zajednice veća opasnost po deliberaciju i spontanitet zajedničkog dobrog života od liberalističkog »svetonazora«.
meri nezavisno od upliva veće zajednice, koji se smatra represivnim po defaultu. deliberacija u quasi državi odnosila bi se na potrebe i međusobni odnos između različitih praksi. U politici kao koordinaciji
u drzavnim insitucijama, odavno vise ne. Problem je kako se sve to "prima" ili razvija u Srbiji, i ko smislio da prces deliberacije i javne rasprave usmeri preko svojih spin offs a ko su autenticni akteri sa autenticnim i principijelnim stavovima.