, za kim su odlunjali. Moćne su to gospodarice. Moćnije možda i od sunca i meseca. Vetrovi i priroda im se pokoravaju . drhtulji od straha nad svojom sudbinom, biljke istog trena počinju da rastu i rađaju plodove, dok jedino vetrovi spokojno dremaju .
da si jeben lik, Kusturica lično, jebote. Ali sine nije ti ovo Striborova šuma, a i ne nalaziš se u bajcu nego u basni. Ti kao magarac trebaš da nama mlađima daš pouku, a ne da nas vrijeđaš, kao uvijek kada ti se neko ne dopada, u stavu, naravno, vizuelno se hvalal bogu ne poznajemo. Božo, u pamet se, uzeće neko drugi vlast i onda ćeš izgubiti onih svojih 500 KM što si dnevno zarađivao na Frontalu nekada .. tako si izjavljivao . drhtulji , tipfeleriše, vrijeđa, prijeti, a zaboravio jadan u svoj svojoj bolesti i ambiciji da se slik ' o i uzduž i poprijeko sa sve onom svojom špicastom ćelendarom i po lokalnim novinama i po "banjalučkim panoramama" ... ?
u sobu, ona je ćutala. Našminkala se, on joj je napravio frizuru. Obukla je plavu svilenu haljinu. U sličnim životnim situacijama ona je uvijek oblačila plavo, smatrajući da joj ta boja donosi sreću. Tog dana Edit nije kasnila. Sa Teom je sjela u svoj bijeli mercedes i krenula prema svojoj sudbini. Ona više nema snage da se bori, neka sve ide kako ide, a poslije će već vidjeti ... Ona je uvijek sve predosjećala, uvijek je sve plaćala ... pa čak i avansom Pa šta onda? Ona drhtulji u staroj bundi od nutrije. Njena desna ruka je u Teovoj ruci, a drugom stiska svoj vjerni talisman - zečju šapicu. I to je Edit - jedna ruka u ruci čovjeka punog života, a u drugoj - fetiš; na njoj je bunda od nutrije, ali krzno se odavno olinjalo. U pariskom predgrađu Fret toga dana su ranije zatvorili frizerski salon. U svečanom odijelu su majka, otac i Teove sestre - Kristina i Kati; oni sjede u primaćoj sobi i čekaju Edit Pjaf, nevjestu svog jedinog sina i brata .
: jedan veliki udisaj zraka vredeo je zlata. Bilo je nemoguce otvoriti vrata, pobeci: sav prostor zauzimala je moja majka. Ziveli smo priljubljeni na zidove, nagi, bledi kao krpa, i cekali smo. Ali ima Boga na nebesima: ova situacija je na izgled bila beznadezna zar ne? E vidite, sve se konacno lepo zavrsilo. Nije vise bilo hrane, nije vise bilo nicega osim maminog zastrasujuceg tela i nas, prigusenih stenica. A onda se dogodi nesto krajnje neobicno: pupak moje majke poce da drhtulji , da podrhtava, da se otvara, najpre samo malcice, a potom odistinski. Bili smo kao opcinjeni. Ali zamalo mrtvi jer se povrsina maminog trbuha sirila nakon sto se obrazovala rupa, tako da nam uskoro ne preostade nista drugo nego da se uspuzamo na to brdo mesa, da ne bismo bili potpuno spljosteni. Bilo je naporno, bilo je visoko, no majka nam je pomogla, lagano i sa beskrajnom neznoscu, gotovo neverovatnom za jednu takvu grdosiju od tela. Stojimo mi tako iscrpljeni, jedva se
grudima nejakim, ali ne odlazi Bujo, već zbori : Drhtulji momče, kolena mu klecaju, ali ruka bere i ne okleva. Ljušti krljušt sa zmajevog repa, kosu seče i u kazan baca .