Fransis potom odlazi u kompaniju Gramofon, koja otkupljuje autorsko pravo za 100 funti. Ubrzo potom ovaj zaštitni znak postaje jako popularan i kompanija Fransisu daje doživotnu penziju.Evo, kako je to ispričao autor: Sećam se da mi je odjednom palo na pamet da naslikam mog psa kako sedi ispred gramofona s tim inteligentnim ali
Kanicem, izložbu crteža nepristrasnog putnika Feliksa Kanica (autor Đorđe Kostić) i izložbu Stranci u Beogradu o Đorđu Vajfertu, Geci Konu, Davorinu Jenku, Fransisu Makenziju, Arčibaldu Rajsu, Ignjatu Bajloniju i drugim stranim državljanima koji su uticali na Beograd.
Srbije i sveta. U okviru veoma bogatog sadržaja 10. broja možete saznati više o domaćim vinarijama (Kovačević, Spasić, Temet), o legendarnom reditelju-vinaru Fransisu Fordu Kopoli, zatim o sortama pino griđo i širaz, kao i sve što je potrebno da znate o Sen-Emilionu, Puji-Fjuiseu, italijanskoj klasifikaciji DOCG, kao i o penušavim
i izazovnost nije umanjena ni za jotu. Naprotiv, i kritičarima i apologetama vreme je dalo za pravo. Fransisu Bejknu ili Sindi Šerman, niti da ih ona svesno nasleđuje. Niti da se petnaestominutne zvezde digitalne kulture ugledaju na bilo čiju i bilo kakvu avangardu, tu netom
telefonom i pita me: "Sestro šta radiš?" a ja mu kažem: "Evo se divim kako jedan Francuz više voli moj narod i više o njemu zna nego ja." (zaista sam za sva vremena zahvalna Fransisu Kontu za ovaj preokret u mom životu). Onda mi Novo kaže da je Olga Luković Pjanović u Beogradu i da se već upoznao s njom, budući da je znao da ja već tragam za njenom knjigom