u Zagrebu: "Kad sam došao na studij u Zagreb, privremeno su me smjestili u veliku zgradu u Visokoj ulici, što je za mene bio najgori period, jer u zgradi u kojoj bi se moglo smjestiti nekoliko stotina ljudi ja sam bio sam. U svakom hodniku i salonu otkucavali su satovi, a u mojoj sobi kako bi vjetar puhao lupao je jedan oluk koji nije bio pričvršćen. Nije baš bila ugodna atmosfera ", prisećao se Miša za" Globus ". "Onda sam se preselio u Novakovu, u jednu adaptiranu garsonijeru , i tamo sam proveo sljedećih skoro 10 godina. Kad sam došao u Zagreb, nisam imao auto, imao sam motocikl koji sam dopremio iz Beograda, i koji sam pet-šest godina ranije dobio na poklon od grčkoga kralja. Negdje nakon dvije godine tata mi je poklonio fiću, kojeg je on dobio od Zastave, i to s komentarom da nikad ne smijem zaboraviti da moji prijatelji idu tramvajem i pješice i da sam ja ipak privilegiran što imam auto. Fiću sam vozio deset godina, dok mi se jedne zime jedan auto nije
koji sam dobila nakon srednje škole bio je u jednoj velikoj firmi koja se bavila trgovinom naftnih derivata. Imala sam osamnaest godina, plavu kosu, i za gradske pojmove malo preraskošno tijelo željno svih radosti koje je metropola nudila. Tjedan dana nakon mature spakirala sam ono malo odjeće u sportsku torbu, i sjela u autobus za Zagreb. Sljedeća bitna stvar bila je pronaći dobrog ginekologa i početi uzimati pilule. S prvom plaćom uselila sam u malu ali ukusno namještenu garsonijeru na Savici, i do kraja petog mjeseca sve je već odlično funkcioniralo. Život je bio lijep. Dobro, možda ne baš toliko lijep. Radila sam za malu lovu u mračnoj sobici, kao najmlađa od pet sredovječnih zlih babetina. Taman kada sam se zaposlila, direktor koji je bio na nekakvom usavršavanju u Americi donio je novo pravilo: muškarci moraju dolaziti na posao u odijelima i obaveznoj kravati, a žene u suknjama ili haljinama. Mlađe cure iz firme bile su oduševljene, jer je gospon