akcente osvetljenja, da bi jedno Krštenje Hristovo ponovo umirio, verovatno pred uzorom jednog od dvojice profesora, Firiha i Kupelvizera. Zbog toga što su osobenosti skretanja ka izrazitom kolorizmu prevagnuli, datovanje Kamenovanja Sv Stefana je iz 1854 prebačeno u 1857 po povratku iz Beča. Radonić je čini se jedini put uspeo da prikaže i svetlucanje metala na kacigi rimskog vojnika. Težnja da se posluži efektima noćnog osvetljenja doprinela je dramatičnoj gestualnosti kamenovanja, u kojem sam Radonić neposredno prisustvuje prikazujući se ulikovima čak tri učesnika - vojnika i 2 izvršitelja .
je iskazivao insistirajući na ekspresiji linije i samostalnim putem, mimo svih uzusa i pravila, krenuo već 1952, 1953. godine. ( Ilustracije za poeziju Pavla Ugrinova Bačke zapevke, Steve Raičkovića Uteha lišća, 1953. godine, zatim Koren, ljudi igraju, 1954. i dr ). Figure i biljke, koje dominiraju u prvoj fazi razvoja ( do 1957 ) fiksirane su u fluidnom vibriranju i igri linija. Poetski doživljaj prirode izvire iz Ćelićevog rukopisa. U oslobođenju i ekspanziji njegove gestualnosti , posredstvom koje je sačuvana jedinstvena svežina i neposrednost grafičkog izraza, prepoznaje se potpuno novi tip ekspresije u posleratnoj srpskoj grafici. Pored figuralnosti motiva te realizacije su daleko bliže duhu apstraktnog ekspresionizma i akcionog slikarstva nego klasično shvaćenom ekspresionizmu .
izražavanja, što se može pratiti kroz crtež, grafiku i skulpturu. Mlađović je stvaralac čija se umetnička priroda apsolutno podredila expresivnom izražavanju u čijoj funkciji su zastupljeni svi likovni elementi koji čine kompoziciju punu poetskog nemira. Autor odabira asocijativne forme likovnog izražavanja koncipirajući ih u celinu koju izvodi u nekoj od grafičkih tehnika. Mlađovićev likovni prostor obojen je snagom posebne vrste koja u formi ekspresivne gestualnosti ima za cilj neprekidnu metamorfozu oblika koji prelaze u određene poetske simbole i znakove. Na belini papira ili grafičkoj ploči odigrava se prava igra sukoba u zavisnosti od trenutka, nadahnuća i stvaralačkog zanosa, kako sam autor kaže: Nešto se uvek desi, krene i bljesne, nikad se ne zna konačan ishod. Crtež, linija kao glavno Mlađovićevo sredstvo, pojavljuje se kao celokupni nosilac dramskog i emotivnog toka. Linija je često i tanka i široka i meka i crna i topla ...
dobro iščitava likovni tekst i poruke autora razumeće o kakvoj je ovde vezi reč . gestualnosti i taktilnosti .
u pozađu svega toga . gestualnosti u dosezanju forme. Taj njegov moćni iskaz o velikom strahu kroz samosvojnu plastičnu formu više je nego dovoljan da se u autoru oseti veliki stvaralački potencijal. Međutim, činjenica da je Veličković veoma široko i sa jasno postavljenim dokazima prepoznat kao znamenit slikar već u sopstvenom vremenu, zahteva dodatno objašnjenje razloga za tako nešto, a ono je direktno vezano za temu straha o kojoj je reč. Naime, taj veliki strah kao sadržina njegovog novijeg opusa ,
, eseji Bakića i Sarića imaju nemali značaj. Otkrivaju iz teorijskog ugla dešavanja na signalističkoj sceni, koja se iz godine u godinu širi imenima i djelima od važenja. Po autorima nema tuđe ni sporedne teme. Privilegija se stiče skalom kreacijskog čina i novinom. Tako se pojam lijepog ne završava izgledom jedne stvari. Odabranu motivaciju ljepote imenuje subjekt, bez šminke. Jer misao postoji u skrivenoj plazmi i nju valja iznijeti na vidjelo putem svojevoljne gestualnosti . Najčešće prevratničke u iskaznom smislu .
funkciju označavanja jedne stvari i, umesto toga, iz rasporeda slova, slogova i glasova nastaju nove sintaktičke govorne forme koje se spajaju u neuobičajene smisaone sklopove. Film i providna folija omogućuju proširenje ovog miks-medijalnog postupka artikulacije, pri čemu se iz govornih i glasovno-zvučnih asocijacija proizvode vizuelne draži. Međutim, nove dimenzije intermedijalne umetnosti shvatila je pre svega umetnost akcije, koja elemente teatarske gestualnosti povezuje sa različitim metodima korišćenja materijala .
postavkama sasvim primerenih biću skulpture, zahvaljujući sposobnosti da svoj plastički iskaz zasnuje na neprikosnovenosti forme, kao i na autohtonoj i univerzalnoj snazi likovnih i skulptoralnih elemenata, Olga Jevrić je ostvarila delo koje svojom konstitucijom zrači univerzalnim formalnim i metaforičkim značenjima. Pri svemu tome, njen iskaz je izrazito subjektivistički, sasvim personalan. Izraz Olge Jevrić istovremeno odaje utisak ekspresivnosti , gestualnosti , sugestivne snage i egzistencijalne energije ali i tanane senzibilnosti i nekakve krhke osećajnosti. Zbog toga celokupno delo Olge Jevrić predstavlja jedan od najznačajnijih stvaralačkih opusa u našoj likovnoj umetnosti u kojem je ostvaren istinski uzlet stvaralačkog duha. Olga Jevrić se nagrađuje za retrospektivnu izložbu Materija duha kojom je promovisan Legat Olge Jevrić. U toj postavci prikazane su skulpture stvarane tokom celokupne druge polovine