i da smutnju učini i na mir ne pristane, takvi od Gospoda Boga Vsedržitelja da budet proklet i da mu Bog smuti srdce i mozak, da pogine od pravednoga suda Božija kako zli i bezakoni krvomutnik, i dom njegov da ostane pust, a pravim i bogobojaznim da budet Bog u pomoć, kojemu svakoga dobroga i poslušnoga preporučavam i ostajem vaš dobroželatelj . glavarah , koji su među vama šest neđeljah danas stojali, kako ste ih lijepo držali i njihove molbe i mene poslušali i umirili se za sva zla, koja se bjehu u vaše pleme dogodila. Ovo će i svakoga poštena čojka u ovu Crnu Goru i u sva Brda oveseliti i svaki će vam za takova bogougodna i poštena djela hristijanska blagodariti, kako što vi i ja iz svega srdca blagodarim i preblagoga Gospoda Boga Vsedržitelja teplejše molim da on blagoslovi one, koji su se za svoje sinove i za svoju braću umirili i

Dračevice . glavarah , i š njiovom preporukom, i sićilom, togo radi s ovijem našijem milijem pisanicem preporučamo sebe obšte, v ( a ) sem pravoslavnim hr ( is ) tijanom, grada Trijesta i Mletaka, i svakoga mjesta pristojnoga blagopočtenorodnim gospodarom svakoga zvanja imena i licam; i pokorno molim da bi izvolili za ljubav Božiju, i svetago proroka Ili ( j ) i crkvi, učiniti koliko komu u serce G ( ospo ) d Bog nadahne za koje vaše dobro k: našoj obštini siromaškoj G ( ospo ) d B ( o ) g

ispune a ja sem poslao onu koja je došla sa Ssavine ( ) po Stanku Popovu da je preda kape / ta / n: Marku Karšancu ponio je z barkom kada su povezli grožđe Savu Đuraškovu glavarah ot Kertolah Kertoli marča 2: 1813: G / o / s / po / d / i / nu knezu Iovanu i Matanu Jovovu i Vuku Đurovu i Đukanu Đuraševu i popu Nikoli Kaluđeroviću i svije ma Ćeklićima m / ili /. d / rago /. p / ozdravljenije /. Primismo Vašu knjigu u koju razumijemo što ni pišete za glavu Ivana Markova koji je poginuo u Kertole. Znate dobro da ima dosta glavah kertolskijeh u Cernu Goru a ima i cernogo = rskijeh među nama. Za te se uzroke sastav / lj

šume . glavarah . Nekršću se fore usmrđeše ... Ujedno su ovce i kurjaci, združio se Turčin s Crnogorcem, odža riče na ravnom Cetinju Smrad uhvati lafa u kljusama, zatrije se ime crnogorsko, ne ostade krsta od tri prsta

prenoćiti, Pa otolen rano uraniti, Obrnuti niz Dugu krvavu Dokle sidem gradu nikšićkome; Niže grada nasred polja ravna, Bijele ću popeti šatore, A na gradu staviti barjake, A upalit ' zelene lubarde, Nek ' se mene straše Crnogorci; A otlen ću sitne knjige pisat ' Po svoj Bosni i Hercegovini Na careve age i begove, Da pokupe Bošnjake junake, I krvave ljute Hercegovce: Biće vojske trideset hiljadah, Da poharam lomnu Goru Crnu I zapalim na Cetinju crkvu; Ostala je zemlja bez glavarah ; Vladika se Petar prestavio, Knez Danilo poša ' u Rusiju; Učiniću sve, što mi je drago, A koji mi po tefter ne dođe, Mojom ću mu sabljom posjeć ' glavu "Al ' mu veli Čengiću Ded-aga:" Arnaute, beže Đulek-beže Ja znam da si carev kapidžija, Jesi l ' izam od cara uzeo? I je li ti više dao vojske, Nako Bosnu i Hercegovinu? Hoće li ni pomoć ' Arbanija? Hoće li doć ' iz Stambola vojska, Iz Stambola i iz Anadola I Misira ,

Crnogorce: "Juriš, braćo, ako boga znate Turci su ni pleći obrnuli, S ' jeci svaki koji bolje može, Da idemo paši na tabore, Jer ga onđe zanoćiti neće; A evo ni vojvoda Ilija, Sad će nama dobar indat doći: Ceroviću, sedam kapetanah I njihovo dvanaest stotinah." Onda reče vojvoda Ilija: "O Šćepane, naša arambašo Udri, s ' jeci, dok umoriš ruke I sokoli braću Crnogorce, E na drugog uzdanice nema, Što ne rodi mrka Crnogorka; Novice ti nema ni glavarah , Ni njihova nikakva vojnika. "Zato serdar ni habera nema, No siječe i razgoni Turke, I sokoli braću Crnogorce; Do šančevah Turke doćeraše, A izide nizam u parade, Upališe zelene lubarde, Te Šćepana natrag povratiše I serdara Nikolića Šoga, I Iliju, tursku krvopiju; Glavari se natrag povratiše I za sobom vojsku povukoše, A na tabor Turci ostadoše; Kad glavari na Zakamen bili, Oko njih se kupe Crnogorci: Nose turske glave i oružje; Nose turske ćurke i saruke; Vode turske

da vašu čuva slavu ka carevu svetu glavu. No glavari vaši hrabri nek na stanak meni dođu na gizdavi most Sitnice da se skupa tu stanemo, mir za vazda učinimo. Al ' nevjerom nemoj koji što na mene pomisliti, jer u mene te podlosti niti ima, nit ' će biti dok je zdravo moja glava i sa njome turska slava, - Ćuprilić sam ja vezire, s kojim rate kralji vode i bez cara sa mnom mire. Nego sjutra kako sunce počne istok osvetljati, krenite sa sedamdeset od plemenah biranijeh vojevodah i glavarah , na Sitnice most dođite da na tvrdu božju vjeru tu sastanak učinimo; a i ja ću odovuda su toliko drugah doći. "Kada knjiga beščovječna u stan vojske crnogorske dođe, hitro prouči se. Ratoborci kada knjigu proučiše, razumješe, čisto srce i iskreno i duh vjerom postojani pomisliti ne zna drugo, nit ' se može dosjetiti što to na sv ' jet drugo ima što bi s mjesta čest šenulo; već na poziv, đe ih zvaše, sedamdeset biranijeh poglavicah otidoše. Kako došli nakraj mosta, đe uglavljen

, nit ' se može dosjetiti što to na sv ' jet drugo ima što bi s mjesta čest šenulo; već na poziv, đe ih zvaše, sedamdeset biranijeh poglavicah otidoše. Kako došli nakraj mosta, đe uglavljen stanak bješe, vide - niko nema na most Odma ti se jadu svome i prevari niskoj turskoj domisliše da će biti, al ' se s puta ne vraćaju, veće na most uprav idu, mišljahu ih dalje viđet. No tek na most nastupiše, iz busije udri vojska s Ćuprilićem sakrivena na glavare crnogorske . Glavarah se sedamdeset oko mosta muški brane, i tu krvi mnogo turske svaki od njih tada prosu. Nego na njih udri sila sa svih strana sakrivena. Tridest i pet pogiboše braneći se oko mosta, tridest i pet rane ljute od Turakah dopadoše, te ranjene poglavice odma Turci savezaše. Svezane ih vode tužne u okolu turske vojske pod čadorom Ćuprilića, a trideset i pet glavah posječene donesoše. Kad Ćuprilić, vojske vođa, glasovite Crnogorce viđe u stan turske vojske savezane prijevarom ,

Eol bješe brza krila raširio, rastreptio da se brže stanu s braćom jednorodnom Slavjanima ćerat Gala pleme gordo. Tek viđeše Crnogorci da im sjever, glava skitska, sa pomoću ide ćerat prelakoma, čovječestva strašna vraga nenasita, odma brže sa granicah polećeše ognjevito, na primorske šest gradovah nasrnuše sokolovski, i s pomoću bojeljubne rodne braće Primoracah sve šest brže s krvolićem na jurišu osvojiše, i protivne neizbrojne vrhom svoga ostra mača vojske mnogo i glavarah izgubiše, posjekoše; a ostaci iz gradovah spasoše se stidnim bjekstvom put Raguze drevne znatne. U taj doba stasa flota u Konavla dična ušće, đe o međi Boke slavne i Raguze svakom znatne Adrijatik lomi svoje sa jarošću uskipljene vale mračne i bregove. Je li više oćutila u minuti toj radosti Jakovova duša sveta kad Josifa pozna sina nego hrabra crnogorska kad Olega, Svetoslava praunuke, prapotomke, rodnu braću Ruse viđe đe sa njima svoje znake i oružje gromko sjajno diže

stotinah, te na Bergat i Delgoga udariše neustrašno. Al ' se vješti vojskovođa su vojnikah dv ' je hiljade ne da lasno gradu primać, kamoli ga osvojiti, već se topom ognjedišnim i oružjem drugim brani vješto, hrabro, besamrtno. No može li ljudska slaba sazidati ruka krepost koja će se održati pred viteške prsi Slave? Crnogorci i jegeri juriš složno učiniše, i šanceve prve tvrde, koji bjehu štit tvrdinje, s mukom teškom i sa krvlju osvojiše i oteše, i hiljadu vojske hrabre i glavarah posjekoše. Al ' se Delgog sa hiljadom iz krjeposti muški brani; no ni krjepost, ni odvažnost ne mogaše njega hrabra od slavenska mača skriti, veće grada brže sjenkom ratonosni barjak Slave prekri krilma i osjeni. Delgog smrtnu slavu dobi s golom sabljom u rukama od šarice crnogorske, a njegova listom vojska u trenuće posta hrabra ruci Slave robom, grobom. Tek slavenska jednorodna uze vojska nepobjedna grad Bergata na jurišu, i u njemu protivničkih trijest topah ubojnijeh

peto glavarah , što su po dogovoru zemaljskomu za sudnike i upravitelje zemaljske postavljeni ili ostaloga čojka, koji bi ikakvomu sudcu dao ili obećao mito .

u Čevo krvavo i poharat lomnu Goru Crnu; ovde vama prijevare nema, bijesni su Bošnjaci junaci. A znate li, tri sokola sivi, ka se skoro u vino hvaljaste nakraj mora u Dobrotu malu, na visoku Kokotovu kulu, da nijeste gori za junaštvo od kosovske do tri pobratima? "Kad začuše tri dobra junaka, reče soko Nikac od Rovinah:" Slušajte me, oba pobratima Turci su se posilili ljuto đe je umro vladika Danilo, poginuo Mićunović Vuče s pobratimom Đurašković Jankom đe ostala zemlja bez glavarah ; već na noge, ako boga znate, da junački, braćo, poginemo, rad slobode i rad otečestva, da pričaju do poslijed ljudi za junaštvo do tri pobratima. Spomen ' te se da smo uglavili: kako na nas turska dođe vojska, da oćemo, braćo, učiniti što i Miloš su dva pobratima na Kosovo te cara ubiše i besmrtno ime zadobiše. "Tad skočiše na noge junaci, te govore Nikcu pobratimu:" Ha, za boga, Nikče pobratime, da idemo na Uble široke da pod šator pašu

na sud, pak onada neka vide tko je za milost, tko li za izgubljenje, zašto je u gospodsku vlast i život i milost. "Ili, kada ga je, februara 1713, rasrdilo obesno postupanje kotorskog vlastelina Buće, znao je da odbrusi:" Nijesu moja braća njemu kmetići, nego su ono boljari i boljarski sinovi; nijesu tuđega željni, nego imaju i svojega "; i još: "Hvala Hristu, Bogu mojemu, koji me darova, imam ja u Crnu Goru i u Primorje i u Brda dvesta glavarah i vlasteličićah koji mogu veći gospodari bit ot Buće pri komu ti drago kralju za koga hoće vojevat i krv prolivat, kako i kod istoga ćesara ima našijeh đeneralah, a neka li takvijeh kavalijerah. "Naprotiv, vladičina ljubav za Rusiju i njegovo dirljivo pouzdanje u nju bili su isto toliko čvrsti i nepomerljivi koliko su i razočaranja bila krupna i česta. Još pre no što je tu zemlju i video, i pre no što se susreo s njenim carem, Petrom Velikim, on je pisao s odlučnošću čiju

Mletke, "na ime ot krajine crnogorske, kako jedan inbašatur ", što mu se kao kaluđeru nije pristojalo i što je radio" po samoj njegovoj pameti, bez znanja ove krajine Crne Gore ", i tamo je tražio "mnoge stvari" i nepravedno se, i bez razloga, žalio "na neku gospodu koja nijesu to zaslužili ". Još je više ogorčenja na Vasilija prosuo vladika Sava u decembru naredne godine, kada je saznao" da je Vasilije pisa u prevedri Senat lažive knjige i pritisnuo falsijema mohurima ot svijeh glavarah , a glavari to ne znadu, no su to oni mohuri falsi što je vadio u Mlecima, i pritiska na false knjige da prevari prevedroga principa i da mu blago izmami ". Ne štedeći svog najbližeg rođaka i saradnika, i svog u Bogu brata, Sava je nastavljao, kao da udara maljem: "I to je Vasilije krijući pisa ot nas. I mi smo ga pitali, i govori: ' Ja pisa nijesam. ' A znamo da jest pisa i znamo da je puno ovu krajinu smutio priđe nego smo došli

glavarah

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov