od smrti. Rađamo se bezgrešni, ali u strahu od smrti živimo ponavljajući praroditeljski greh. Osvešćujući svoju grehovnost i podobije Božjeg lika u sebi, prestajemo da se bojimo propadljivosti, jer svršava se ono što ima svoje vreme, ono što je
i u toj uzdignutosti i čistoti raspolaže snagom svetlosti koja razgoni tamu. Taj prostor čistote, rasterećen od grehovnosti , u kome će biti osvešćeno osećanje slavlja, odnosno dovršenosti i dobra bitija, a samim tim razlikovanja Dobra i Zla (
, vec u duhu samoljubive teznje da se drugi pokori. grehovnost misli, reci i dela, a kada se nadjes u iskusenju da padnes u greh, suprostavi mu se muzanstveno (hrabro) sa osecanjem
zatrti ni istrebiti preda mnom. No, pod kojim uslovom? Iziđi iz Vavilona (Is.48, 17 - 20). Vavilon je obraz svestrane grehovnosti . Ostavi greh, obrati se Gospodu svim srcem svojim i svim mislima svojim, te On neće pominjati tvoje grehe, i predaće
ili strasti kao osam izvora iz kojih potiču svi naši gresi, duševni i telesni u svoj svojoj raznovrsnosti. Slika naše grehovnosti koju ćemo ovde predočiti pre će biti asketička, nego bogoslovska. Sveti Oci su definisali konkretne grehove da bi bilo
pred svojim duhovnikom otkrivate borbu sa bludom, to ne sme biti obična suva priča. Morate u sebi da oplakujete svoju grehovnost i da verujete da po molitvama duhovnika Gospod može da vas izbavi od ove borbe, da je umanji ili da vas učini pobednikom.
, ali kao kroz gustu maglu. To ti ne omogućuje da vidiš prav put, i ne vodi te ka cilju, nego te samo drži u bezizlaznom krugu grehovnosti . Izbavi nas, Gospode, od takvog strašnog stanja..
Božija veličina. Crkva nas ne priziva da budemo dobri, to je nadublja zabluda. Crkva pomaže čoveku da oseti svoju grehovnost i duboku narušenost ličnosti, duboku bolest ličnosti. I Crkva, istovremeno sa obznanjivanjem te bolesti, je
vaš Nebeski », - govori Hristos. I zbog toga svetost uključuje u sebe osećaj svoje nepotpunosti, duboku svest o svojoj grehovnosti , ali je to istovremeno i vera u to, da me veliki Bog, Vladika sveta i pored svega voli onakvim kakav jesam. To umiruje.
Marjana Floršića. grehovnosti ? Zato što onog koji ima visoko mišljenje o sebi, i to pred licem Božijim, Bog opravdano napušta, budući da takav i ne
postaje besmrtan. Ako bi Adam i Eva jeli te plodove, sa otrovom smrti u sebi posle pada, oni bi sebe obesmrtili u stanju grehovnosti i smrtnosti. To bi onda bio najstrašniji pakao. I da se to veće zlo ne bi desilo ljudima, Bog ih je isterao iz Raja. Znači
, kada mu se obraćamo molitvama, da je on tako moćan i silan, da može izmoliti da nas Bog prvenstveno podigne iz naše grehovnosti , pa onda iz nemoći naše, iz bolesti naše...
koju prenosi ovaj praznik. Dakle, Crkva s jedne strane priprema čoveka znajući njegovu užurbanost, otupljenost, grehovnost , dakle palost, jednom rečju, ali, uprkos svemu, negde u dubini ljudskog bića krije se ta čežnja i neprekidno
je ustanovio Bog, ali kao posledicu greha. U raju nije bilo vlasti, jer ne beše nejednakost. Stoga čovek beše slobodan. Grehovnost čini vlast neophodnom. Ona je neka stega zajedničkog života: bez vlasti bi započela sveopšta borba... Međutim,
kao spoljašnje. U njima je jednorodna ličina i pozorišna uloga: Bog pod zavesom tela, ali ne i Bogočovek. Pozivanje na grehovnost uma nije ubedljivo: zar i telo nije grehovno. I osim toga, zar Bog čovekovu prirodu ne prima upravo stoga da bi je izlečio