prirodu koju smo preradili. (Hajzenberg). Hegel će reći da samo imenovanje nečega znači i
sinteze kroz filozofiju istorije) Hegela , ali i Kanta, Fihtea, Šelinga. Zanimljivo, iz
tzv. klasičnog nemačkog idealizma, od Kanta do Hegela , a i kasnije u nemačkoj filozofiji) instance
, već u koji spada i geneza svega toga, Marksa iz Hegela , a ovoga iz Kanta, odakle i dolazi kritika
projekta. Kako se to Marks rodio iz Hegela , a ovaj, posredstvom kritike Fihtea i Šelinga,
/ samosvesti / subjekta i njihovog kretanja kod Hegela ), već je tačka s kojom se pripaja određeni
stabilni ili jednosmerni kontinuitet ( Hegel je rodio Marksa, rad Duha duh Rada itd.), a
već našao kod prosvetitelja (Kanta, naročito Hegela i Marksa), trag novovekovne metafizike
, tj. Đinđićevim interpretacijama Hegela , potom Marksa; Mida i sam reinterpretira i
, potom Marksa; Mida i sam reinterpretira i Hegela , i Marksa, i Đinđićeve interpretacije,
dijagnoza shvatanja istorijskog subjekta kod Hegela i Marksa. Reč je o Đinđićevoj kritici ako je taj
uma kao osnove tzv. spekulativne sinteze. Hegel je (posle Kanta, Fihtea, Šelinga, zapravo
tj. kod Kanta, Fihtea, Šelinga i, najviše, Hegela . Đinđić proširuje filozofsku genealogiju
epohu filozofske spekulacije, najviše Hegela , da se tako formira jedna metafizika
na samog Marksa, a onda na Marksove učitelje, na Hegela i klasične nemačke filozofe s kraja XVIII i iz