osobito Stodorane (ili Havoljane) i Ratare, kako ih već odavna nije nitko pritisnuo. Malo poslije osjeti tešku ruku Henrikovu i polapskosrpsko pleme Glomači. I Bodrići su se morali pokoriti sili Henrikovoj. U zao čas dodje godine 929. želja
I Bodrići su se morali pokoriti sili Henrikovoj. U zao čas dodje godine 929. želja polapske Slavene, da se odmetnu ispod Henrikove vlasti; sva se upokorena plemena slože i pokušaju bojnu sreću, ali ih na početku Rujna iste godine kod Lenzena (grad u
sreću, ali ih na početku Rujna iste godine kod Lenzena (grad u brandenburškoj provinciji blizu Labe) krvavo razbije Henrikova vojska, koju je poslao na ustaše. Koji su živi ostali i pohvatani, ti su sjutradan svi poubijani. Isto je ovako sreća
sa svojim Saksoncima i sretno ih odbije, pače ih još prisili na plaćanje danka. Valja nam dodati, da je prijestolnica Henrikova bila u gradu Ljubeku. Odvrativši sretno ransku navalu gledao je Henrik, kako će granice svoje države što dalje
država bila umjetno djelo i kako nje nije na okupu držala volja onijeh plemena, koja su je sastavljala, već samo silna Henrikova desnica, tako se moralo dogoditi, da je brzo poslije njegove smrti u grob zakopana i njegova velika država. Vidjeli
početak kobnoj po Slavene njemačkoj kolonizaciji, o kojoj će se još poslije reći njekoliko riječi. Henrikove došlo je brzo baltičko-polapskijem Slavenima »posljednje vrijeme« (kako se veli u narodnoj pjesmi). Kada je nestalo
osećaš kao Anton. Naći ćemo put Tamo jer čovek pripada svetu, gde sinovi primaju veru i moralni su, znaju amove... Od tih Henrikovih reči groznih razbudih se iz omamljenosti... Svo vreme osećam da se odmiče od mene i da više neće govoriti. Počeo je da se
, svi koji me čujete Henrikova pogibija nije uzaludna. Smirujem se i srce mi se greje jer se obraćam na pravu adresu. Takva je moja misao o ovom problemu
da vidim osobu sa kojom bih mogla razgovarati. Henrikov i moj o sudbini Zasipine krajnje pogrešan. Već spomenuti gospodin Fini ustanovio je: Da li ste u opisima đavoljih
posede. Posle njegove smrti (1228.) nastaje ljuta borba oko Kranjske, a ujedno i rasulo andeških poseda. Svađu između Henrikove braće i naslednika, oglejskog patrijarha Bertolda i vojvode Otona, iskoristio je treći, vojvoda od Babenbert, koji