pripada predstavljanju stanja kontinuanata jata. Tome je više razlo - ga. A opet, svi baziraju na činjenici da se, iako izgovorna vrijednost jata ni - je sasvim poznata, uglavnom polazi od toga da je osnovna vrijednost njegova bio diftong
pred - stavljaju od strane različitih istraživača. Ipak, ma koliko raznolikih kon - tinuanata da je opisivano, izgovorna vrijednost svakoga od njih proističe iz pretpostavljene diftonške vrijednosti toga staroga glasa, zatvorenoga
crta prema hrvatskoj (rimokatoličkoj) i bošnjačkoj (islamskoj) varijanti srp-skog književnog jezika. Ijekavska izgovorna varijanta srpskog književnog jezika u redakciji Vuka Karadžića prihvaćena je sredinom XIX veka u Hrvatskoj, što su
naziva za srpski jezik (takozvani hrvatski ili srpski jezik). U novije vreme, međutim, sve više se propagira jekavska izgovorna varijanta, koja se zasniva na činjenici da najbliži srpski ijekavski govori (govori Like i Korduna) imaju
(govori Like i Korduna) imaju jednosložni ije-refleks dugog jata (to jest neslogovno i i dugo je umesto ije). Jekavska izgovorna varijanta srpskog književnog jezika razlikuje se samo u izgovoru reči tipa lijepo, mlijeko, vrijeme daje se prednost
srpskog jezika izgovorna osobina srpskoga jezika. Onaj ko bi to rekao, otpisao bi Srbe iz Republike Srpske, Crne Gore i Hrvatske iz srpskog
unose u svoj mnoštvo turcizama i arabizama, a Srbi s Crnogorcima našavši se u standardnom jeziku sa dve azbuke i dva izgovorna podsistema (ekavica i ijekavica) ponešto se trude da uspostave ravnotežu tih dvojstava i da izgrađuju i
kao znak izvesne kurtoazije, a ne kao informativna imenica, ali se zbog toga č esto zamagljuje i smanjuje smisaonost i izgovorna samostalnost takvih imenica. Tako đ e, titule i prigodni nazivi javljaju se i postpozitivno (iza imena), uglavnom iz
, dakle imamo: paw pawia, gołąb gołębia itd. [ 20 ] Saglasno tome u nom. sg. palatalnosti nema niti se označava; to je izgovorna i ortografska norma. Košutić u komentaru (str. 36) kaže da prema oblicima kosih padeža neki i u nom. označavaju
poslednje decenije ovoga stoleća srpski književni jezik dočekao je u jedinstveno neobičnom statusu postojanja u dva izgovorna lika (ekavskom i ijekavskom), sa dva pisma (ćirilicom i latinicom) i dva naziva (srpski i, sve ređe, srpskohrvatski),