postavljen dr Janković, sanitetska uprava ga otpravlja tri meseca na usavršavanje, u Nemačku. Po povratku ukinuo je kamdžiju (trostruki bič nalik na rusku nagajku), nasilnu stolicu, pojas za vezivanje za krevet Ostavio je samo bluzu,
vunene čarape, i u svako godišnje doba i u svim vremenskim uslovima nastupao za svojom mršavom stokom oslanjajući se na kamdžiju . Nije morao da se brine da će mu se stoka zaigrati i pobeći, njegova stoka je bila tako mršava da se putem kretala
dan on posrtao za svojom stokom. I kad god ga pitaš što se muči kad mu, eto, više nije za nevolju, on bi stao, oslonio se o kamdžiju i polako počeo da se ispravlja; pa kad se ispravi dođe za glavu viši od povisokog čoveka, pa pogleda u oči i kaže: A eto,
o svemu, pa mi i Raka na pamet dođe. Izađe mi pred oči kako onako suv skoro posrće za onom mršavom stokom oslanjajući se na kamdžiju , pa sve češće pomislim kako ću kad dođem u Raj, sigurno videti sirotog Raku kako po Raju napasa onih dvan ' estoro goveda
da se snađem, i dosetio sam se: skinuo sam štrangu sa direka i privezao sam je za jedan štap. Napravio sam jaku i dugačku kamdžiju , ne bih li koliko-toliko umirio svinje.
mislima mu je lebdeo stari psetar s jednom pocrnelom, zdrobljenom šakom što su je iskidale pseće čeljusti jer je držala kamdžiju . Kao da se taj odvratni starac cerio odnekud iz mraka, a on ga ne vidi. Jedino, kao da je prepoznao taj šum koji bi mogao
. Oli će i ona dobit perperižo? A, pitam, bi li ona šćela? Šćela bi, šćela, no što bi? Ako ne bi šćela, a ja spleti trostruku kamdžiju , ućeraj joj košulju u meso - Dobro, kažem, a kroz pendžer ga gledamo kako već ripa oko kosilicu ono crnogorsko oro, kao
autor naziva celokupna režimska krpara. Za Rankovićevog udbaša Vojkana Lukića autor piše da je osetio Brozovu kamdžiju (inače ni Ranković ni Lukić nisu ni ubijeni, ni hapšeni, a njihovu udbašku kamdžiju osetile su hiljade i hiljade
autor piše da je osetio Brozovu kamdžiju (inače ni Ranković ni Lukić nisu ni ubijeni, ni hapšeni, a njihovu udbašku kamdžiju osetile su hiljade i hiljade nevinih ljudi). Sa egzaltacijom Janković piše o Rankovićevoj sahrani za koju kaže da je