za njega još dostojniji spomenik. Mikelanđelo, uvređen, napušta Rim i papu, i vraća se u Firencu. Druga, mnogo teža posledica ovog projekta bila je rušenje prethodne bazilike, jedne od najstarijih i najpoštovanijih hrišćanskih ckrava, koja je podignuta izmedu 319. i 350. godine po želji cara Konstantina, na mestu na kome je svetac bio mučen, a potom i sahranjen. Ispred crkve se nalazio Paradis, prostran, četvrtasti trem sa stubovima u čijem centru je bilo kameno korito - kantaro . Pred tremom je stajala mala kapela sa stubovima koju je još pocetkom II veka sagradio papa Anaklet da bi u njoj zaštitio svečeve posmrtne ostatke. To je martyrion, odnosno crkva - grobnica za Apostola. Čitav kompleks bio je ogromnih dimenzija. Dvanaest stubova odvajalo je svaki od pet brodova crkve. Sve ovo, barem kao jedinstvena celina, bilo je porušeno za nekoliko meseci. Poslednji deo bazilike sa tremom Paradisa, zatim kantaro i brodovi koji su dosezali gotovo do
u čijem centru je bilo kameno korito - kantaro. Pred tremom je stajala mala kapela sa stubovima koju je još pocetkom II veka sagradio papa Anaklet da bi u njoj zaštitio svečeve posmrtne ostatke. To je martyrion, odnosno crkva - grobnica za Apostola. Čitav kompleks bio je ogromnih dimenzija. Dvanaest stubova odvajalo je svaki od pet brodova crkve. Sve ovo, barem kao jedinstvena celina, bilo je porušeno za nekoliko meseci. Poslednji deo bazilike sa tremom Paradisa, zatim kantaro i brodovi koji su dosezali gotovo do oltara, preživeli su još sto godina. Jednog dana, okačen o vrat Paskvina, stare statue na koju su Rimljani vešali svoje anonimne proteste, osvanuo je veliki natpis: "Donato Bramante - majstor rušilac ". Iako je ovaj epitet bio dobro pogođen, zamisao nove Crkve svetog Petra bila je genijalna, veličanstvena. Velika kupola koju je arhitekta zamislio inspirišući se kupolom Panteona, najvećom koja je ostala iz antičkih vremena, trebalo
to godine izuzetno značajne za slavno gradilište. S podizanjem kupole, između 1588 i 1590. godine, sa tri broda i ulaznim tremom, bazilika je definitivno produžena. Ovaj poduhvat Karla Maderna okončanje 1614. godine. Bazilika je dobila oblik koji ima i danas: ulazni trem, tri broda sa kapelama, transept i apsidu jednakih dimenzija nad kojima se diže velika kupola. Stara paleohrišćanska bazilika bila je sasvim zamenjena. Njeni prednji delovi - brodovi, trem Paradiso i kantaro , odolevaju i u upotrebi su sve do danas. Maderno je autor konacne fasade bazilike: viša nego šira, ona je rađena po Mikelanđelovoj shemi spoljašnje dekoracije koju su odlikovali ogromni pilastri naslonjeni na zidove. Fasadi je bilo suđeno da njome započnu prepirke oko odnosa kupole i fasade, koje su se produžile do naših dana. Sigurno je da se ne može tvrditi da su produžetak crkve, a kao rezultat toga i dotična fasada, ostvarenja velike umetničke vrednosti. S druge strane