plezir predstavlja dodela Undeground Spirit Award koja ide Uliju M Šupelu, nemačkom reditelju koga najviše pamptimo po odličnom dokumentarcu iz 1990. o Niku Kejvu The Road to God Knows Where. Uz mnogo kulturnih pratećih programa, zoološki vrt i uz dragog sponzora Gorki list iz Subotice, i ove godine će druga polovina juna biti
istovremeno i improvizovan i komponovan, a koji pre svega referira na song formu koja je preko Kurta Vajla (Kurt Weil) svog najznačajnijeg stvaraoca pronašla u Niku Kejvu (Nick Cave), australijskom rok muzičaru, pesniku i piscu. Ipak, Ravno nebo nisu Bad Seeds, i autorski pečat Anje Đorđević se gubi u stalnim enuncijacijama nekakvog
svoju poziciju, naročito s obzirom na to da, bar ovde, možeš da napuniš svaki prostor koji poželiš, iako u etru i nisi mnogo prisutan? Kejvu , koje isto nećeš puno čuti na radiju, ali svejedno gdje god da se pojave, ima zainteresovanih puno više nego što ih imam ja. Jer su se pretvorili u heroje koji
odnos između Istočne i Zapadne Nemačke. Kejvu . Nisam baš zainteresovan da snimam koncert. Većinom snimam ono što ljudi ne mogu da vide. Tako da to nije film o Einsturzende Neubauten nego o našem putu da se ponovo
konceptom i lirikom podržanim molskim melodijama koje se polako približavaju ekstatičnom kraju su obeležile ovaj album, kao i prvo veće posvećivanje pažnje kejvu i Seedsima od strane muzičkih televizija koje emituju spotova, pre svega zahvaljujući hitu Do You Love Me.