do prevlasti jednog ili drugog manastirskog roda na Atosu. Ali, sigurno je da u času kada na primer, jedno pokolenje kenobita (opštežitelja) odnosi prevagu u manastiru, oni stavljaju u prvi plan svoje preokupacije. A kenobiti (opštežitelji)
i ne opažaju podelu o kojoj govorimo. To međutim, ne menja osnovni zaključak, a to je da se pokolenja idioritmika i kenobita smenjuju dajući snagu jednom ili drugom načinu života i naizmenično prevagu jednim ili drugim ljudskim delatnostima
sredini dakle, umnogome zavisi u kojem času se on javlja i još više od toga, kojem pokolenju, "idioritmika ", ili " kenobita " pripada. I može nam biti zanimljivo zagledati u književna zbivanja kroz takvu smenu naklonosti i nenaklonosti
za koju oni osećaju naklonost. Ako je o književnosti reč, to se dakle, oni slučajevi kada pisac pripada bratstvu " kenobita " i piše u duhu svoga svetoga bratstva. (Podsećam da ovde više ne upotrebljavamo izraze u konfesionalnom značenju reči
, predmet lažne zakletve, kao Hristos Jevanđelistima. Jer, spisateljska veština podsetimo se spada u oblast " kenobita " i Platon je kao čovek bratstva primenjuje lege artis i nema nikakve potrebe da je podredi veštini svog učitelja samca,
, ili izmoliti od pokolenja očeva, koje je živelo u duhu bratstva, pa je prema tome (setimo se podele zanimanja kod kenobita ) književni rad "pripadao" njima. Rekli smo da izmoli, ili da izbori svoje pravo na književnu delatnost. Postoje i
vazalne u odnosu na iste te nauke i zanate ili veštine kada ih praktikuju pripadnici dobro udruženog pokolenja " kenobita ", ukoliko te discipline pripadaju njihovoj sferi i ukoliko su oni, tj. bratstvo trenutno preovlađujući činilac u
jedne druge grupe ljudi. U takvom položaju pisac koji se kao Aristotel našao u procepu između dve moćne generacije " kenobita " kao između čekića i nakovnja, može kao "idioritmik" da se odluči da u svom izmoljenom spisateljskom pozivu (na koji
pripadnosti. Problem se pojavio u času kada se princ i monah Sava odlučio za književno delanje, koji je posao " kenobita ", dakle jedne grupe ili pokolenja kojem Sava nije pripadao, niti mogao pripadati generacijski. On je, dakle, počeo da
ovo drugo. Podredio je svoju književnu vokaciju "idioritmika" književnim vokacijama i ciljevima očevog bratstva " kenobita " izražavajući na taj način antiedipovski kompleks. Žrtvujući svoju individualnu vokaciju spisatelja "
Sava da nije podredio svoj spisateljski poziv opštim interesima, interesima svog oca i interesima očevog bratstva " kenobita "? Mogao je izabrati teški put nepristajanja na podređenost svog književnog poziva potrebama monaha "kenobita" koji
" kenobita "? Mogao je izabrati teški put nepristajanja na podređenost svog književnog poziva potrebama monaha " kenobita " koji su se književnim poslovima bavili po pozvanju, kao svojim zvaničnim zanimanjem. A među tim monasima se nalazio i
pokolenja koje smo nazvali "idioritmicima" ili samcima. Iako je povremeno morao činiti usluge i pohvale pokolenju " kenobita " dobro združenom u bratstvo, on je uprkos svemu sačuvao svoju književnu samobitnost. Šekspir je bio prema mom utisku
utisku onaj najređi koji nije hteo da podredi svoju književnost književnim naporima svojih starijih savremenika " kenobita " udruženih u bratstvo. To su oni retki slučajevi, kada monah izabere veštinu onog drugog monaškog reda, ali ne
njegove samačke generacije "idioritmika ". Šekspirovi soneti se mogu u tom smislu tumačiti i razumeti. Što se " kenobita " njegove epohe tiče, oni nisu nikada oprostili Šekspiru što je uspeo da bude najveći među pesnicima i piscima ne