nesumnjive obezbeđenosti postojanja svakog vidljivog bića koje čini Klodov svet na slikama. Lirski utisak sete koji ostavljaju pojedina njegova
, pomiren, u blagosti, sa svetom, dok ga gleda rasanjenim okom. Klodove slike uspostavljaju ovakvog posmatrača. Bez obzira na to što su "
zaključaka koji se izvode na osnovu utisaka izazvanih posmatranjem Klodovih slika. I poređenje tih utisaka, kao i odgovarajućih zaključaka, uvek
. Klodovom slikarstvu ipak postoji. Dok metafizičar nužno, premda neretko
zanimljivog: uporediti vedrinu jesenjeg dana s onim na šta asocira Klodovo slikarstvo nije neko posebno dostignuće. Naravno, sve postaje mnogo
pre svega o slikarstvu, ali, bez onoga što se, zahvaljujući postojanju Klodovih slika, povezivalo s njegovim imenom, ne bi ni Niče mogao reći to što je
do u beskraj. Niče nije slučajno uzeo Kloda za svoje poređenje. Upravo Klodova blagost bila mu je u tom trenutku neophodna.
aktualizuje jedan specifičan potencijal ustaljene predstave o Klodovom slikarstvu. Taj potencijal se ne iscrpljuje u onom čisto likovnom,
niti može biti poremećen. Klodovih slika, osećamo upravo tu nemogućnost remećenja bujnog života u
varijacijama, adekvatno i, sa gledišta istorije umetnosti i onog što Klodovo slikarstvo u njoj predstavlja, nimalo slučajno izabrano sredstvo da
. Svet se kod Kloda javio u svom pravom stanju, kaže Gete. Simbolisan Klodovim imenom, on se Ničeu javio u svom savršenom stanju. To savršenstvo je on
stanju. Niče je, zadivljeno, prekomernost tog savršenstva označio Klodovim imenom. Za Getea je Klod bio neophodan da bi istinska idealnost dobila
, treba da bude promišljeno u svom temelju. Klodovim slikama vidi se da je bićima, da bi bila svako u svom miru, neophodno da
kada nebo ne bi bilo dovoljno visoko i dovoljno široko za sve ponaosob. Klodova tajna je u tome da idilična koegzistencija svega vidljivog, koju
", - samostalne i nezavisne dinamike nebesa tu skoro da uopšte nema. Klodova mirna prozračnost i vedrina, njegove izmaglice i visoki oblaci deluju